PUF – Povod za inat

PUF – Pulski alternativni festival. Puf – zanimljiva riječ. Ne znam da li je itko tko je pisao o PUF-u razmišljao o tome. Kada nije kratica koja označava Međunarodni kazališni festival – riječ je to koja se koristi (između ostalog) kako bi onomatopejom prikazali kako nešto jednostavno nestaje ili se rasplinjuje poput balona od sapunice.

Trebao sam za ovu temu mjeseca priložiti određeni pregled ljetnih festivala koji su po svojim organizatorima vezani za Rojc. Kako su me preduhitrili u suradničkom biltenu koji izdaje Metamedia, moje uredništvo odlučilo se za samo jedan festival, a to je PUF – međunarodni kazališni festival koji se na pulskim ulicama i trgovima odigrava početkom srpnja.

Ove godine sedamnaesti put. Kada smo donijeli odluku da pišem o PUF-u, dogovorio sam sastanak s jednim od utemeljitelja PUF-a s pulskom adresom, Brankom Sušcem. U prvoj minuti našeg razgovora znao sam da će ovaj tekst najmanje govoriti o PUF-u, a znao je to i Sušac.

Nakon razgovora sa Sušcem popeo sam se na kaštel iznad Štinjana gdje uvijek imam dobar pregled nad okolinom i nad svojim mislima. Ponio sam sa sobom monografiju koju sam dobio od Sušca, izdanu povodom dvadeset godina postojanja pulskog amaterskog Kazališta Dr. Inat. Baze koja je Sušcu omogućila da sa suradnicima iz Siska, Dubrovnika i Čakovca i diljem svijeta, pokrene PUF, kao i da, daleko prije toga, istražuje odnose društva prema teatarskoj kulturi širom svijeta. Inspiriran napisima u monografiji o teatru koji propituje, istražuje i predočava neugodne istine, odlučio sam, dakle, da će ovaj tekst biti jedan mali kroki društva u kojem PUF, kao i sva druga izvaninstitucionalna kultura, uporno opstaju. Odnosno biti će to kratka društvena kritika ili da se pozovem na istu onu teatarsko-političku (političku u antičkom smislu) paradigmu “kad njemuštost progovori – zastor pada” koju je Mario Bošnjak upotrijebio komentirajući izjave Komisije Općinskog komiteta Pule koja je 1975. diskreditirala Šemberin tekst, odnosno predstavu prema njegovom tekstu B. Sušca i B. Žižovića – “Hodanje prugom” (D. Lampalov u spomenutoj monografiji).

Stojeći tako na štinjanskom kaštelu razmišljam o gradu koji se prostire ispred mene. Vraćam se ponovo riječi – puf. Koliko je povijest ovog grada prepuna mijena. Koliko su puta kuga, malarija i ratovi činile da se grad kojeg čine njegovi stanovnici rasplinjuje kao balon od sapunice – puf. Dok o tome razmišljam pada mi na pamet rečenica Dubravke Lampalov autorice spomenute monografije: “Emocionalni konflikt kojeg stvara sudar između strasti za životom i strasti za njegovim potiranjem” kojom objašnjava odrednice poetike Kazališta Dr. Inat. Nijedna konstatacija se ne može bolje primijeniti za osjećaje čovjeka koji promatra povijest ovoga grada i voljom sudbine postaje promatrač njegove sudbine.
Početkom druge polovine devetnaestog stoljeća Austrija je odlučila da zbog revolucionarnih događanja u sjevernoj Italiji i geostrateški optimalnog položaja premjesti svoj Admiralitet iz Trsta u Pulu. U mirnije, pasivne krajeve subkontinenta, poluotoka u obliku Indije kojim od tada, ili nešto potom, vlada izreka – vrajžja makina ga je prepeljala priko Učke (vjerojatno će biti ispravki od strane boljih poznavatelja istarskog dijalekta). Jer Austrija je, pa onda i Hasburška monarhija, uspostavila željezničke linije do samog juga nečega što do tada nije bilo niti najsjevernija točka Mediterana, niti najužnija točka Srednje Europe, već nešto što si čovjek može rastumačiti samo čitajući Tomizzu (aluzija: glavni lik njegove Materade rođen je na isti dan kad i autor ovog teksta). S vojskom dolazi i razna popratna “infrastruktura”, populacija raste i doseže brojku koja se značajno ne mijenja do današnjih dana, ako se izuzme sam vojni korpus. E taj vojni korpus, ta komponenta koja je nanovo dala pravo Puli da se naziva gradom, pa makar i vojnim, ona je nestala sa zadnjim značajnijim povijesnim promjenama.
Što je to što bi trebalo zamijeniti tu komponentu!? Postaviti takvo pitanje mentalnom sklopu balkanskog političara uvijek je na razini provokacije koja izaziva bijes kakav obuzima blago retardiranu osobu kada mu netko inteligentniji pokuša ukazati da nema humanističkog opravdanja za društvenu moć koje se dokopao. I dok se gradovi širom Europe regeneriraju kulturom u užem smislu te riječi, mi smo daleko od bilo kojeg definiranja kulture, pa je stoga zatiremo i u širem i užem smislu – za svaki slučaj. Ili da parafraziram Joycea: da li je Pula ponovo “pomorski Sibir K u K monarhije”?
Istina je izuzetno neugodna jer se svodi na to da većina stanovništva ove zemlje još uvijek proždire istu neofeudalističku propagandu za doručak, ručak i večeru. A istina je isto tako banalna.

Kada smo se kroz naš razgovor dotakli njegovog angažmana oko uspostave Rojca kao institucije civilnog društva i sadašnje situacije nakon što je osnovan Savez udruga Rojca, Sušac je rekao da smatra kako je dao svoj obol u tome, kratko je izjavio da to što je Rojc danas nije bila njihova vizija (krug ljudi koji se s njim zalagao za uspostavu najvećeg multikulturalnog, odnosno multimedijalnog centra u zemlji op. a.), ali da podržava SUR, ako će se boriti za uspostavu nekih kriterija koji bi doprinosili poticanju kulturne proizvodnje u Rojcu za koju smatra da je trenutačno neusklađena s brojem udruga. Kada mi se učinio nekako umoran od teme, to je i potvrdio rekavši kako smatra da ima mnogo mlađih ljudi koji bi se trebali baviti time i da mu se ponovni angažman pomalo gadi zbog situacije u kojoj uvijek postoji i neki privatni interes.
Onda se vratio na PUF i rekao kako je nakon ovogodišnjeg otišao u Krakow gdje je s Dr. Inatom imao četiri predstave i konstatirao kako se sve teže vraća u ovu zemlju. Naveo mi je jedan od razloga za to, banalan, ali sasvim dovoljan da se čovjek od toga umori, te da potvrdi moju tezu o banalnosti naše situacije: “Gledaj, PUF se obično zbiva na šest do sedam lokacija. Ovo što se u gradu zbiva, da li je to Portarata ili Park grada Graza, ili negdje drugdje znači, na prvom mjestu, da treba ishoditi beskonačno mnogo dozvola. Onda trebaš naručiti ormarić s 380 voltnom strujom jer ti je potrebna jača rasvjeta, a koju ima samo jedan tip u Istri i to te dođe od dvije i po’ do pet tisuća kuna, plus (naglašava), dva dežurna električara, plus (opet naglašava) tvoj električar koji radi na programu. A u Krakowu ti to ide tako da na glavni trg dođe čovjek koji pritisne gumb i iziđe ti ormarić sa svom potrebnom strujom. I onda dođeš ovdje i j…š se s pet električara, i totalno se izgubiš (groteskan smijeh, tajac).” Jednostavno smo se nadovezivali, pa je razgovor na tu temu potrajao:
“Taj PUF je tokom zadnjih sedamnaest godina napredovao, bar mislim da je napredovao, nastao je iz sukoba u kojem smo se borili protiv nekih okoštalosti. Međutim, u ovim balkanskim zemljama ništa nije evoluiralo, nema veze da li je u pitanju socijalizam ili kapitalizam, svaki sistem ima svojih dobrih i loših strana, ispada da mi od svakog uzimamo samo loše stvari, najrigidnije, najokoštalije. Promatram što se događa u Srbiji, u Hrvatskoj, u Bosni, sistem je apsolutno isti. Kako sje…. penzionere, kako sje…. radničku klasu, kako uzeti ljudima, kako prodati. Kao da smo još uvijek jedna te ista zemlja, i tu se savršeno razumijemo, mafija se razumije, a ostali se ne razumiju (lupa cigaretama po radnom stolu i s nevjericom se smije)… Mogu ti stvari objasniti na primjeru poljskog teatra kojeg godinama pratim. Poljacima je u doba komunizma teatar bio jedini prozor u svijet, jedina sloboda i radili su sjajne, velike, umjetničke predstave, ludilo, a onda je došao kapitalizam i Poljaci su počeli komercijalizirati predstave i to je bilo zadnje g…. od predstava, ali oni sad dolaze sebi… To je normalno za sve tranzicijske zemlje – događaji su se odvijali naglo, pa je trebalo vremena da nauče kako stvari funkcioniraju, i naučili su, mi očigledno ne. Znaš svaka politička garnitura prije izbora priča, aaa kultura nas je održala, truć, truć… Dok ne prođu izbori. Dok se to ne događa u jednoj Švedskoj ili Danskoj, oni znaju što kultura znači malim narodima. Znaju što je moderno i značajno u svijetu. Kad švedski ansambli negdje gostuju, država to financira jer je to prezentacija njihove zemlje. Nas boli k… za sve (ispod glasa). Ja vjerojatno neću doživjeti da živimo kao normalni ljudi i normalna zemlja s normalnim pogledom na kulturu. Ja sa ovim svojim malim stvarima pokušavam mijenjati neka mišljenja, ali sumnjam da uspijevam bilo šta (s uzdahom kojim je naglasio distancu).”

Vjerojatno me ovaj defetistički dio razgovora potakao da napišem ovakav tekst. Uostalom, tko želi čitati o PUF-u, najznačajnije stvari može pronaći u nadahnjujućoj (spomenutoj) monografiji kazališne kritičarke D. Lampalov. Ne želim štreberski ponavljati zaključke i faktografiju ljudi koji su daleko kompetentniji da se bave kazališnom kritikom od mene, a nema smisla da moj zadnji tekst za Rojcnet bude šturi pregled zbivanja.

Umjesto toga, potaknut razgovorom sa Brankom Sušcem dati ću, za kraj priče, svoj mali teatarski prikaz apsurda u kojem živimo. Uostalom moje politološko politološko obrazovanje daje mi pravo bar za to da, lokalnom političaru pokušam (iako ne uspijevam, baš kao što to ne uspijeva ni Sušac svojim teatrom) objasniti da kad me kao novinara traži pohvale, odnosno da mu pišem panegirike, može zauzvrat dobiti samo direktno i nepokolebljivo predavanje o tome što je politika, a što novinarstvo. Ili kad me traži da skrivam njegovu direktnu izjavu kako je bivša vlast sklapala javne ugovore koji su išli na štetu gradskog proračuna i civilnog društva (odnosno na korist nečijeg džepa), a moje se kolege slože da bih trebao izbjegavati konflikt, daje mi pravo za to da njima pokušam objasniti da se to ukratko zove cenzura i da nema nikakve veze s novinarskom etikom i da ako želiš ukloniti nečije tragi-komične postulate i oduzeti mu neupitnu moć da prosuđuje o svemu, moraš ući u konflikt, osim ako i ti nemaš neke prikrivene interese.
A onda opet, što da ja uopće objašnjavam, pa sve je toliko nakaradno da ni najinteligentniji međunarodni teatar apsurda ovdje ne ne može napraviti presjek, apsurd je bezvremenski, kao da smo u otomanskoj Bosni, pa je Car daleko, a Bog visoko. Pa i zadnji restorandžija u Puli zna da novinarska riječ nema nikakvu težinu, i ne samo da nema težinu već isti zna i kako da koristi novinarsku riječ kako bi naveo vodu na svoj mlin – Brijuni rivijera. Uporno tvrdeći kako iz pouzdanih izvora zna za restoran u Splitu u kojem je kuhinja sastavljena od mladih specijalizanata kirurgije, što je potvrda za njegovu tezu da je nas može spasiti samo turizam, valjda na njegov način, k’o za Tita, oni na Brijunima, a mi umjetno cvijeće i obor za šišanje ovaca. E pa sretno nam bilo.
Zemlja u kojoj političari, da citiram tekst iz pamfleta kojeg su izdali Pufovci: “Doniraju projekte da bi ih se pohvaljivalo. Usuđuju se procjenjivati umjetničke dosege da bi ih se preklinjalo. I uvijek jednako dvojili nad sudbinom kulturne slike grada kojem su, stjecajem okolnosti Prvi ljudi grada. Svi ostali su drugi. Preostali, treći.”… (U ovaj zadnji obor čini mi se ulazim i ja op. a.) “Ta zamišljena hrvatska kazališna praksa dovedena je do apsurda. Umjesto da biraju Hamlete koji će im odigrati prizore ljubavi, ludila i mačevanja, oni sebe prepoznaju kao posvećene kraljeviće koji odlučuju o teatru.” Bravo Pufovci, to su samoustoličeni feudalci po božanskom pravu i svi odreda maštaju kako je biti, ni manje, ni više, nego sam Luj XIV ili njegova moderna varijanta Roman Abramovič (za većinu od dotične svite koja ne zna ni, ‘ko je bio Kralj Sunce). Za taj pamflet Sušac kaže da bi ga trebalo ponavljati svake godine. Elem, zemlja u kojoj velika većina novinara šuti ili piše gluposti, Feral ne postoji, stojedinica je ugašena. Takva zemlja niti zaslužuje što drugo nego da joj kirurzi tranširaju (od francuskog trancher – odsjeći, presjeći, rasjeći; čisto da mu da mu notu francuskog u balkanskom) svinjske kotlete po kojekakvim jadransko-balkanskim prćijama, niti da se njena budućnost komentira.

Opet sam na štinjanskom kaštelu, razmišljam o Joyceovim lastama iz “Života umjetnika u mladosti” koje u praskozorje nisko tik uz površinu prelijeću morsku svježinu i odlaze kao što je i Joyce otišao iz tada dosadne mu Pule. Slušam u glavi Dylanov “All Along The Watchtower” u Hendrixovoj izvedbi i razmišljam o utvrdama koje ostaju: “Ta vojarna ima svoju povijest izmjene moći: sagradila ju je Austro-Ugarska poslije koje je došla talijanska vojska, pa Jugoslavenska armija i na kraju u njezine su prostore bile smještene izbjeglice kao tragovi ‘ovoga’ rata. A mi smo ušli u tu vojarnu nakon odlaska izbjeglica. To je bio period kada su izbjeglice premještali s Jadrana ‘negdje drugdje’. Vidi se da su ti ljudi bili ogorčeni. Naletio sam na sobu gdje je dječji krevetac bio otkriven kao da je dijete sad otišlo; tu su bile razbacane dječje igračke, suđe, tu je bilo mnogo intimnog rublja… Plus toga – tu je bila gomila otrova za štakore, jer nakon njihovog odlaska na njihovim prostorima naselili su se štakori. Tako pored nekog intimnog poimanja svijeta vojarna je nametnula svoju temu i svoj ritam. Tu se smjenjivala vlast, smjenjivale su se vojske, a institucija je uvijek ostajala kao simbol moći na vlasti” (usp. “Kazalište kao baba vračara”, razgovor s Brankom Sušcem, Zarez, 20. srpnja 2000., str. 34).

Dok smo Sušac i ja par dana nakon formalnog sastanka razgovarali, moć na vlasti koja se definira kroz legitimnu upotrebu sile, uselila je odred Specijalne policije u u zgradu Rojca, u zgradu civilnog društva. Za svaki slučaj. U međuvremenu vlada je potpisala odobrenje za početak velebnog projekta Brijuni rivijera, Fažana će se žali, hm.

Znakovito je to izbjeglištvo za Pulu, izgleda!? Kolhiđani o kojima tumače, kako znaju i umiju svi turistički vodiči Pule, su bili izbjeglice, Joyce je sebe nazivao izbjeglicom, pa i posljednji rat ih je poput oblutaka naplavio na Galebovima (i sam sam bio izbjeglica, ali drugdje, u ovom sam gradu bio vojnik – smiješno).

No za kraj nema defetizma ni patetike, osim možda što bih ja rado u disidenstvo, ili ako mi cijenjena publika ne progleda kroz prste na nedovoljno dugačku novinarsku karijeru, onda u emigrantstvo. Meni je svejedno. A znam da je svejedno i Sušcu koji će sa svojim teatrom odlaziti i dalje po svijetu i sve se teže vraćati, ali će preživjeti. – Pa nije PUF-ov amblem džabe mačka – rekao bi.

I opet su mi misli na kaštelu uz Hendrixovu “If The 6 Was 9” i Addio Pola, Addio Castropooola…

Autor: Boris Milojević (Rojcnet), Fotografija: Dejan Štifanić (KaPula)