Okupacija
Dogodio se u ovoj hladnoj veljači 2012. u središtu Pule još jedan sjajan, a nakon nekog vremena i natprosječno kvalitetan grafit, rad, poruka, jezgrovito djelo s porukom koju najpoznatiji anonimni pulski autor sabiva u tek jednu riječ, u jedan pojam krvavo bogate asocijatiovnosti. Okupacija.
Nas, koji zurimo u nj, suočava sa strahom, naredbom, smrću, moći, s nečim zastrašujućim, prijetećim, neminovnim, uz jasno ocrtavanje neprijatelja ili suštine koji utjelovljuje taj prirodni esencijalni protivnik, taj iritantno mirni, nadmoćni gospodin Predatorsky.
A ono malo crnih kockica šahovnice koje obrubljuju portret tog hladnokrvnog gospodara života i smrti, uz naslov OKUPACIJA i podnaslov Končarismvs; te su kockice ne samo ordinarna umjetnička erekcija već i ejakulacija, s tako puno primordijalne strasti. A onkraj ukrudbi i poimanja tjelesnog, i strastvene pravednosti koju naoko skriveni autor baca svima nama u lice.
Kockice dodatno čine lik opasnijim, i to iz svjesnih autorskih namjera, čine opasnijim, kao što je ovaj anonimni autor u svom prvom remek djelu ‘Nino Putine’ iz 2006. godine (kada dolazi do prve masovne uredničko-novinarske čistke u najutjecajnijoj istarskoj dnevnoj novini), lukavog ali i odgovornog vladara utjelovio s dozom dodatne autokratske poze, pojačane izrazom lica, a još više odjenuvši ga u frak. Kud ćeš veće jezovitosti.
I u ovom aktualnom djelu posrijedi je ekranizacija, savršena egzekucija s jedne strane kreativnog umjetničkog senzibiliteta, te dominantnog ali kolosalnog političko-revolucionarnog rukopisa s druge, očitije strane. A kada bi se za njim osrvnuli riječima svakodnevnog političkog diskursa, a za to postoji potreba, teško je previdjeti činjenicu da komunalni redari u ovom zadnjem slučaju već desetak dana od svanuća desetak istovjetnih grafita u pješačkom središtu Pule nisu dobili ‘odozgo’ naredbu da se pod hitno imaju ukloniti, prebrisati, uništiti. Naime, ta je sudbina ‘pod hitno ukloni’ zadesila 20-ak dosadašnjih uradaka ovog anonimnog autora koji godinama zastupa cijeli narod – da nije anoniman, ne bi mogao utjeloviti napaćene, nepravedno ponižene i pokradene, pritom pokradene do razine snova, a ne samo materijalnih dobara.
Ta činjenica, da ‘Okupacija Končarisimusa’ zajedno s tim aristrokratskim, morbidnim i podaničkim oslovljavanjem još uvijek nije osjetila dobro natopljenu četku revne redarske ruke, govori da lokalna vlast, za koju upućeni znaju da se i sama prodala nacrtanom okupatoru, nekom svojom nadmoćnom logikom smatra da se njih izravno grafit ne dira, pa neka onda i dalje živi; pa i pored neduhovitih usklika navijača koje, ništa čudno, ista vlast zdušno odobrava, ne sankcionira, štoviše, koristi (a da su navijači jedva toga svjesni) za indirektno plašenje podanika. Jedino gluplje ponašanje od ovog aktulanog sustezanja od brze cenzorske ruke zbilo se kada gradske vlasti mjesecima nisu dirale u grafitu ocrtani lik Mate Balote s posmrtnom porukom “Ne prodajte zemlju!”; a nisu ga skidali valjda zbog neinteligentnog strahopoštovanja prema tom ponajvećem istarskom sinu.
Ovaj posljednji grafit ima i tu dodatnu potenciju. Autor je naime natiskao svoje posljednje djelo i iznad navijačkih poruka uniformirane, fašističke estetike da svi s nijima navijamo za ‘naš domaći’ omiljeni nogometni klub, uspjevši valjda tek odgovoriti sve pametnije da ikad više pohode stadionske tribine, nevezano o kakvomgod sportskom uspjehu u perspektivi. Ne treba smetnuti s uma da su ti ‘navijači’ doslovno išarali cijelo gradsko središte pa i širi dio grada stotinama ofarbanih poruka i crteža, oslikavajući potonje u miru po čitave dane, a što jasno pokazuje da ih vlast doživljava kao svoju vojsku. Za njih se ranom zorom ne naziva komunalne redare koji, ako ih se pomnije promatra kada moraju brisati politički nepoćudne grafite, to čine s osjećajam stida, pa i bijesa, zbog toga što su ih u to uvalili nadređeni vladari. Koji ne znaju da micanjem s fasada jedino poruka i kritika na svoj račun potvđuju svoj mizeran demokratski kapacitet.
Posljednji grafit o okupaciji ovaj grad nije vidio od već spomenutog prvog remek djela ‘Nino Putine’, kojim je započela jedna strastvena ali i inteligentna ulična, politička, kulturološka priča najsvjesnijeg pulskog ulilčnog hodača. Oni koji se bune zbog njegove anonimnosti trebali bi se upitati zar zaista misle da taj um i inače u cijeloj svojoj okolini i cijelim svojim bićem ne doprinosi istoj stvari. I u ovoj okupaciji u jednoj, a ne u 26 slika, crtež od grafita ‘Nino Putine’ nasljeđuje taj prijeteći, ali i groteskno karikiran lik moćnika.
Ništa čudno ako se osvrnemo na sve opasnija zastranjenja i iznimno štetne postupke vlasti kojima svjedočimo bar posljednjih desetak godina. Kad napadaju i brišu čitave medije, kad brišu silna priobalna prostranstva kao da su njihove privatne prćije, a ne javna dobra o kojima ovisi budućnost mnogih generacija, zašto ne bi i grafite, te vjesnike zla koje živimo i koje ćemo tek živjeti. Ili se ipak protiv njih boriti?
Ili će ipak sve ostati na oportunoj šutnji, porazu bez ispaljenog metka, ili još gore, na ideološkom njegovanju vlastite nečiste savjesti onom patološkom, nimalo duhovitom i kukavičkom opravdanju: ‘Kradu, ali nas kradu Naši’.
Takvog politčko-umjetničkog uprizorenja istine, ali i budućnosti, ne bi bilo bez autorskog življenja muke i nepravde koju nanose manji i veći okupatori. No, tu je i gotovo dječja radost zbog te gorke, karikirane ali istinite satire, kojom autor ismijava nekontroliranu silu i moć. Pred očima sve svjetine. Premda simbolički, i na političkoj ravni, pravednička je to egzekucija. Bez da se poteglo za hladnim oružjem. A kamoli za vatrenim. Dovoljno je ovdje vatre.
Pokazat će to, nažalost, ne tako daleka budućnost. Jednako kao što su godine iza nas dokazale opravdanost grafita ‘Nino Putine’. Oba cara su već neko vrijeme gola. Istina, i dalje jako opasna. Više neko ikad!
Autor teksta je ulični recenzent, također anoniman, polje djelovanja mu je internet, društvene mreže na koje se njegovi tekstovi proslijeđuju iz estetskih razloga ili, što je autoru intimnije i daleko važnije, iz solidarnosti i dijeljenja istih svjetonazorskih, etičkih principa.
Autor: Anoniman
