Prenosimo s Kulturistre: Otvoriti umove za otvorene prostore – održana konferencija u Rojcu

U organizaciji Otvorene platforme Rojc i udruge Zelena Istra u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc 27. i 28. ožujka održava se Međunarodna konferencija pod naslovom “Open spaces for sharing and imagination”, ili „Otvoreni prostori za dijeljenje i imaginaciju“. Devedesetak sudionika iz 10 europskih gradova u Pulu je stiglo još u nedjelju 24. ožujka. Imali su tako prije same konferencije priliku sudjelovalo i u nekoliko radionica, ali i sagledati ogromne pulske potencijale u zapuštenim vojnim prostorima, posebno na Muzilu i Monumentima. Osnovni cilj organizatora ovog okupljanja je i bio razmijeniti iskustava i ideje koje bi mogle pridonijeti oživljavanju tih prostora, ili – kako je u svom uvodu u konferenciju rekla predsjednice Zelene Istre, Dušica Radojčić – „obnovi ranjenog urbanog tkiva Pule“.

 Poznato je da, umjesto privatizacije i turistifikacije, udruga Zelena Istra u tu svrhu već dulje vrijeme predlaže model privremenog korištenja za potrebe zajednice kroz suradnju civilnog i javnog sektora. Bilo da je riječ o demilitarizaciji, kao u Puli, ili su razlozi u privatizaciji, deindustrijalizaciji ili gospodarskoj krizi, mnogi se gradovi u svijetu danas suočavaju sa sličnim problemima napuštenih zgrada ili cijelih područja, a model privremenog korištenja može biti ona spasonosna alternativa kako za društvo tako i za okoliš, jer se stavljanjem u upotrebu postojećih neiskorištenih resursa izbjegava skupo demoliranje, izgradnja novih građevina, a time i dodatno uništavanje zemljišta i resursa. Ujedno, u situaciji ekonomske krize privremeno korištenje potiče stvaranje novih tvrtki, zadrugarstvo, djelovanje udruga i samozapošljavanje. Zbog svega toga u nekim gradovima EU prostorni planeri prilikom strateškog promišljanja urbanog razvoja već uzimaju u obzir i privremeno korištenje. Međutim, iako postoje i primjeri kad bivaju inicirane od gradskih uprava (kao u primjeru londonskog kvarta Lewisham, predstavljenom na konferenciji) u većini slučajeva takve inicijative kreću od neformalnih civilnih aktera koji čine tzv. kreativnu industriju, odnosno od udruga, društveno-kulturnih grupa i angažiranih umjetnika, arhitekata, dizajnera i drugih koji u „reciklirane“ zgrade uspijevaju udahnuti novi život. 

Prvog dana konferencije predstavljeno je nekoliko takvih maštovitih i inspirativnih primjera dobre prakse: LX Factory iz Lisabona, gdje je u deset napuštenih tvorničkih hala kroz co-working i druge inovativne pristupe generiralo oko 1.000 radnih mjesta; ZAWP u Bilbaou, Španjolska, projekt revitalizacije napuštene industrijske zone, ili KITEV u Oberhausenu, prvom njemačkom bankrotiranom gradu kojeg nazivaju i „njemačkim Detroitom“. U njemu je, kroz volonterstvo i privremene umjetničke aktivnosti obnovljen i u kulturni centar pretvoren napušteni vodotoranj, a sat koji je na njegovu vrhu godinama stajao simbolički je ponovo pokrenut i pretvoren u svjetlosnu gradsku atrakciju. Oberhausen sada ima i novu situaciju, s 3.500 novih stanovnika – izbjeglica, ali predstavnik grada u tome ne vidi problem već, dapače, dodatni potencijal za razvoj i iznalaženje inovativnih rješenja. Iva Čukić iz srpskog Ministarstva prostora predstavila je i usporedila svoja iskustva s projektima privremenog korištenja u Berlinu i Beogradu, o kojima upravo dovršava doktorat. Izrazila je žaljenje što vlasti u Srbiji (slično kao i u Hrvatskoj) još nemaju dovoljno sluha za ovakve projekte, za razliku od berlinskih kolega koje osluškuju potrebe svojih građana, prepoznali su vrijednost takvih inicijativa (kreativni i kulturni sektor u Njemačkoj ostvaruje preko 21% BDP-a) i svaku podupiru na razne načine: kroz posredovanje između zainteresiranih strana, pomoć u pronalaženju lokacija i pri izdavanju dozvola za uporabu, davanje informacija o lokacijama, olakšice u planskim procedurama i sl. U novije vrijeme s tom se svrhom u Njemačkoj osnivaju i agencije za posredovanje u privremenom korištenju prostora, financijski podržane kroz program Soziale Stadt. Iva Čukić svoje je izlaganje zaključila smiješnom anegdotom o situaciji kada su od beogradskih vlasti tražili da jednu ulicu pretvore u privremeni galerijski prostor na otvorenom. Odgovoreno im je da to nije uobičajena praksa, ali kad se netko dosjetio reći (izmislio) da nešto slično postoji u Hrvatskoj odgovor je bio: „Da? Onda ćemo ih mi imati 50!“ (primjer kako i inat ponekad zna biti motivacijski faktor).

Teodor Celakovski je na primjeru zagrebačke inicijative Pravo na grad, izrasle iz prosvjeda u Varšavskoj, iznio neke od mogućih i u Zagrebu provjerenih opcija civilno-javnog partnerstva u upravljanju javnom infrastrukturom, a arhitekt Dinko Peračić predstavio je projekt We need it-we do it/To trebamo- to radimo, kojim će se Hrvatska predstaviti na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Autorski tim u tome je radu izdvojio tri domaća primjera angažiranog djelovanja arhitekata: Splitski Dom mladih, Zagrebački Pogon Jedinstvo i zgradu riječkog Muzeja suvremene umjetnosti, gdje su megalomanski prostori koji su zjapili prazni domišljatim i ne pretjerano zahtjevnim intervencijama pretvoreni u multifunkcionalne i fleksibilne za svaki budući razvoj. „Sve je to u osnovi ilegalno, zato je i moguće“, našalio se Peračić na račun kaskanja legislative za stvarnim društvenim događanjima i djelovanjem, koji uvijek zahtijeva i dozu spontanosti i neopterećenosti papirologijama.

U panel diskusiji koja je uslijedila razmatrala se uloga javne uprave u podršci i promicanju ponovnog korištenja napuštenih urbanih zona. Predstavnik Oberhausena pohvalio se konstruktivnim odnosom i suradnjom s gradskom upravom, dodavši ipak i talijansku poslovicu „Tra dire e fare c’e in mezzo il mare“, ukazujući time da su usavršavanja uvijek moguća i poželjna, te da je komunikacija bitna, ali ključno je ipak kontinuirano djelovanje na u danom trenutku mogućim projektima. Predstavnica latvijskog grada Cesisa također se pohvalila dobrom suradnjom s gradskom upravom koja „dopušta eksperimentiranje iako ponekad ne razumije što se radi, ali vjeruje u vizije umjetnika i društvenih inovatora“. Sličan je stav i u slovenskoj općini Ajdovščina, uz napomenu da je u manjim gradovima mnogo lakše uspostaviti kvalitetnije odnose i bolje se međusobno informirati o zajedničkim potrebama, s čime se složila i predstavnica Grada Pule, Jasmina Nina Kamber. Djelatnik londonske općine/ kvarta Lewisham (specifičnog po etničkoj raznolikosti i tome što tu živi i djeluje puno umjetnika, aktivista, kulturnih grupa, te je stoga i puno živahniji i poznat po svojim socijalnim inovacijama), našalio se da bi, kad bi se pitalo gradske uprave, naslov ovog projekta bio ne „Nove namjene za stare zgrade“, nego upravo suprotno, „Stare namjene za nove zgrade“, jer su birokratske strukture uglavnom krute i drže se naučenih obrazaca, vrlo teško mijenjajući ustaljene oblike rada. Stoga je, kada je moderator tražio da svatko jednom riječju iskaže ono što smatra bitnim u ovim procesima, on naveo „raznolikost“ jer smatra da ona predstavlja pravo bogatstvo jedne zajednice. Ostali sudionici diskusije naveli su i riječ „openmindedness“ ili „otvorenost uma“, zatim izgradnju zajednice, javni interes, povjerenje i strpljenje, koje je svakako potrebno jer se svi ovi procesi ponekad čine naporno sporima i ostvaruju se samo velikom ustrajnošću svih uključenih.

Nakon prvog dijela konferencije u Dnevno boravku je otvorena Izložba “Kakav Rojc želim?”, posvećena mogućnostima razvoja DC-a Rojc, a u MP „Podzemlju“ je za sudionike organiziran i „Balkan after party“.

Današnji, drugi dan konferencije, pod nazivom „Društvene inovativne prakse prostori suradnje“ tematizira odnos zajednice i društveno kulturnih centara, odnosno-prema novijoj terminologiji – tzv. „trećih prostora“ ili javnih prostora susretanja.

Tekst Daniela KNAPIĆ