Iz medija: PRIČA O DVADESET GODINA MONTEPARADISO FESTIVALA

Bili smo nabrijana generacija koja je htjela nešto napraviti. Postoji nova generacija koja vodi udrugu i radi super. Bez obzira na to koliko netko govori da smo zatvoreni i slično, smatram da smo stvorili ekipu i da su oni skužili da danas Paradiso raste u nekom drugom smjeru i da će za pet, deset godina stvoriti novu generaciju koja će opet sve preuzeti, pa će to ići do… tko zna. Nama je Paradiso bio život i sve se vrtjelo oko njega, on je bio uvijek tu kao nešto što bi nas držalo sve na okupu, kaže jedan od pokretača Mladen Rabota Maske.

Festival Monteparadiso koji svakog ljeta pohode ljubitelji punka i hardcorea ove je godine obilježio dvadeset godina postojanja, a mi smo poželjeli čuti kako je bilo organizirati ovu manifestaciju koja je počela u tvrđavi Casoni Vecchi, prošla kroz Uljanik da bi se ulogorila u Rojcu. Sugovornici su nam bili Mladen Rabota Maske i Edgar Buršić Rošo, predstavnici generacije koja je festival pokrenula, te Matko Plovanić i Perica Grgić, koji zadnjih osam godina organiziraju festival, ali i koncerte koji se više-manje cijelu godinu održavaju u Monteparadiso klubu u podzemlju.

Nakon dva desetljeća, Monteparadiso festival ima budućnost, tu se slažu svi naši sugovornici, ali htjeli smo da se prisjete kako se stvarala prošlost. Neposredno prije ovoljetnog izdanja objavili smo kratku povijest festivala u brojkama, podsjetit ćemo samo na to da je manifestaciju svih ovih godina pohodilo više od 23 tisuće ljudi, a nastupilo je više od 300 bendova. Ovaj put zanimalo nas je ne samo kako je počelo i kako se radilo, nego što je organizatore svih ovih godina motiviralo. Spomenimo i da je napravljen film o dva desetljeća Monteparadisa koji još nije prikazan.

Festival je vjerojatno pokrenut iz dosade? Kako je počelo i zašto je festival pokrenut?

Rošo: Na tom su se festivalu 1993. upoznali ljudi s hrvatske i slovenske scene koji su se znali uglavnom putem pisama i fanzina, ovdje su se našli i ostali prijatelji zauvijek. Tu je nastala neka underground DIY (uradi sam, op. a.) scena u Hrvatskoj povezana fanzinima, distribucijama i neki su bendovi nastali, a drugi festivali nastali su baš na tragu Monteparadisa. Počeli su cirkulirati bendovi po koncertima. Bez lažne skromnosti, to je novi početak hardcore punk scene nakon uspostave Republike Hrvatske, za vrijeme rata. Nije se zasnivala na staroj sceni kakva je postojala u Jugoslaviji, iako su mnogi koji su bili u điru bili dio stare scene koja je postojala osamdesetih.
Maske: Festival je pokrenut iz dosade, vjerojatno, jer bili smo nabrijana generacija koja je htjela nešto napraviti, možda nas se našlo par koji smo imali iste interese i onda smo u tome ustrajali. S odmakom od 20 godina gledam na to da smo bili kao klinci kada rade kućicu na drvetu pa ima nekih koji su nabrijani da ta kućica opstane, dok drugi nisu. U toj prvoj ekipi bilo je do dvadesetak ljudi. Naše prvo iskustvo bilo je 14. rujna 1991. u Pink Pantheru na Stoji kada smo radili koncert, svirali su Šljam, Kri-za, Frontalni udar, Pogrešan stav i još netko. Međutim, naši frendovi koji su s nama bili u Paradisu okupljeni oko Frontalnog udara još su 1990. organizirali jedan koncert u Mjesnoj zajednici Valdebek, kada su uz njih svirali Trijo porkodijo, Treća smjena i Antidrot.
Rošo: Nismo bili zadovoljni onim što se nudilo u Puli. Htjeli smo organizirati nekomercijalne, takozvane no profit koncerte.
Maske: Bili smo ogorčeni na scenu koja je postojala u Puli, iako je ta scena bila dosta slaba i htjeli smo napraviti neko mjesto za nas. Radili su se neki festivali i prije, bili su mješoviti, koje je organizirao Forum mladih, ali to je bio drugi đir, iako je bilo punk bendova. Bili smo nabrijani i bila nam je spika da napravimo punk festival. Počeli smo se povezivati s ljudima u Hrvatskoj, ljudima koji su bili isti đir, s njima smo počeli surađivati, raditi koncerte, fanzine i sve ostalo.

Jeste li se ikad prokleli što organizirate taj festival?
Maske: Prokleli smo se nekada jer smo izgubili brdo ljeta u organiziranju, nošenju cijevi, skela, gajbi piva, stolica, zvučnika i sve-ga toga, ali to nam je bio život, i to smo radili s guštom. Na prvi festival došlo je najviše 300 ljudi.
Rošo: Danas to izgleda puno, ali nama je bilo malo. Onda se na to gledalo drukčije.

Je li ta originalna ekipa koja je organizirala festival ostala i kasnije zajedno ili ste se rasuli?
Rošo: Svi se više-manje družimo još uvijek. Svi koji su onda bili u điru i danas su na ovaj ili način. Možda nisu svi vezani za ovu organizaciju, ali ne pada mi na pamet da se netko baš povukao ili nestao sasvim sa scene.
Maske: Ona jezgra je ostala ista. Neki ljudi su nam bili u nekim trenucima malo bliži i sad su nam nekad malo dalje, ali u principu uvijek je to ta ekipa. Netko ne prihvaća neke promjene u Paradisu, netko prihvaća. Netko ne prihvaća što se festival prebacio iz tvrđave na Vidikovcu u Rojc ili to što Paradiso vode mlađi ljudi.
Rošo: Neki dođu na upad i kažu mlađima: “Znaš li ti tko sam ja, što sam ovdje radio?” i te spike koje ne prihvaćam. Nema povlaštenih. Nema miješanja u organizaciju. Što odluče mlađi koji danas vode udrugu, to je to.

Jesu li postojali neki principi kojih ste se čvrsto držali ovih godina?
Rošo: Svi su uvijek radili besplatno, to se zadržalo, nitko nije plaćen za poslove oko organizacije, osim šankera i redara, iako ni šankeri u početku nisu bili plaćeni.

Je li bilo prijedloga da se to promijeni?
Rošo: Bilo je krađa, kada su uzimali novac, ali nitko nikada nije razmišljao da se to pretvori u nešto veće.
Plovanić: Paradiso mora biti takav kakav je. Bude koji jači bend, ali isto manje-više iz underground đira.
Rošo: S tim da se nikad nije mislilo na malo jači bend tipa Bad Religion. Neki koji nemaju veze s Paradisom to su predlagali, ali ti ne razumiju niti kako funkcionira organizacija, niti razumiju cijene na tržištu. Kroz Paradiso je prošlo jako puno ljudi i svi se osjećaju da je to njihovo. Mi se tu međusobno zezamo da postoje sastanci Monteparadisa po nekim stanovima u Puli ekipe koja nema veze s Paradisom. Znaju predložiti: “Mogli ste pozvati Bad Religion kao što su svirali u Sloveniji” bez razumijevanja da taj bend košta pedeset tisuća eura najmanje. Baš zbog toga smo možda krivo krenuli na početku, bili smo inkluzivni, pa se danas svi osjećaju pozvani da nešto kažu što nema veze s organizacijom niti imaju pojma kako funkcionira organizacija koncerata. Ne razumiju ni što znači princip uradi sam ili underground…

Je li bilo pokušaja da se ukrade taj brend Monteparadisa, da netko organizira neki drugi Monteparadiso festival?
Rošo: Ne, jer ti koji kritiziraju nisu sposobni organizirati ni mali koncert, budući da nemaju pojma kako stvar funkcionira, pa pitaju zašto nismo dofurali ove ili one, zašto nismo doveli Exploited ili neke druge, bez razumijevanja da to nije ta vrsta festivala. Nemamo ništa protiv festivala gdje ti bendovi nastupaju. To je sve super, odlično, ali Monteparadiso nije taj. On ima svoju nišu koja je dosta uska, ali zbog toga ljudi uvijek dolaze jer je po tome poseban.
Kako kaže jedan dugogodišnji posjetitelj Monteparadisa iz Italije: “Lako je napraviti punk fest s Exploitedima”.
Maske: Ljudi ovdje dolaze radi druženja, bez obzira na to tko će svirati. Muzika je ovdje u drugom planu. Da napravimo ovdje festival samo s demo bendovima, bio bi isto posjećen kao da napravimo festival s jačim bendovima.
Rošo: Postoje festivali za koje ne znaš hoće li jedne godine biti više metal ili punk, a na Paradisu uvijek znaš što možeš očekivati.

Što danas znači biti punker i hardcoreovac?
Maske: Netko misli da je punk cugati ispred dućana, a netko misli da je punk raditi na nekoj aktivističkoj spiki. Punk je samo kako se ti osjećaš. Punk je život, jebiga.
Rošo: Nama imidž, odjeća, apsolutno ništa ne znači, ali nekom to puno znači. Kad se pojavio hardcore, bio je protiv svog tog oblačenja jer su hardcoreovci mislili da je to samo poziranje, a s druge strane ima punkera koji misle da je hardcore uništio punk scenu baš zbog zapostavljanja vanjskog izgleda. Osobno nikad nisam čuo više razgovora o modi nego kod naortisanih (onih koji žele izgledati kao pravi, orto punkeri) punkera kada raspravljaju o tome gdje su nabavili koji komad odjeće ili pričaju o boji kose. S druge strane, u hardcore điru se o tome ne priča.
Maske: Bitno je kako ti možeš s nekim komunicirati, kakve imaju ljudi poglede na svijet, a sad je li netko više orto punker ili šminker, uopće nije bitno. Brdo ljudi koji su ful šminkeri pomagalo je Paradisu, a tu su i nogometni navijači. Brdo ljudi je prošlo kroz Paradiso, ljudi su odrastali uz njega, to je pulska spika koja ima neki poseban doživljaj i zato ljudi imaju i respekt i gledaju na njega drukčije nego što se gleda na sve ostale stvari u Puli.

Maske, na što si najponosniji?
Maske: Najponosniji sam na to da Monteparadiso slavi 20 godina, a ja ne radim za taj festival ama baš ništa. Postoji nova generacija koja vodi udrugu i radi super. Bez obzira na to koliko netko govori da smo zatvoreni đir i sl., smatram da smo stvorili ekipu i da su oni s nama skužili da danas Paradiso raste u nekom drugom smjeru i da će za pet, deset godina stvoriti novu generaciju koja će opet sve preuzeti pa će to ići do… tko zna. Ponosan sam i na svaku stvar koju bi nabavili za Paradiso na bilo koji način, jesmo li je kupili ili dobili, na svaki kvadrat prostora koji smo dobili, na sve ono što je Paradiso stvarao, na sve događaje, festivale, bendove, izdanja… na sve. Nama je Paradiso bio život i sve se vrtjelo oko njega, on je bio uvijek tu kao nešto što bi nas držalo sve na okupu. Kad smo odlazili studirati u druge gradove, uvijek je bio Paradiso koji nas je povezivao.
Rošo: Kad bi oni koji su bili aktivni u Paradisu nalazili poslove, tamo bi im sve izgledalo lakše nego u Paradisu u kojem si naviknut na požrtvovni rad i onda ti puno lakše izgleda raditi u firmama, jer smo naviknuti raditi besplatno. Oni koji su naviknuti raditi za pare, čim nema para, ne rade.

Rošo, jeste li ti i drugi u jednom trenutku osjetili zasićenje u radu?
Rošo: Više se radilo o tome da je od 2002. do 2004. rastao obujam aktivnosti, organizacija nije bila vezana samo za hardcore i punk, nego smo se bavili i s puno drugih stvari, od informatike do organizacija različitih mitinga poput onog European Youth for Action, prvog Transhackmeetinga i drugih stvari, a istovremeno je rasla netrpeljivost prema Paradisu koji je postajao sve više aktivistički. Moja je teza da su neki smatrali da ako se netko trudi toliko oko Paradisa, sigurno krade neke novce, da ne može netko raditi više samo tako i onda su krenule različite glasine, sve do ismijavanja pa ako to previše uvažiš, a nitko to ne cijeni, ne možeš ići tako dalje. Sama činjenica koliko je generacija preskočeno između mene i Masketa te Matka i Perice, sve te generacije nisu bile u stanju preuzeti organizaciju zbog različitih stvari – zbog toga što su nesposobne, što ne razumiju, ovo, ono, uglavnom jako dugo se trebalo čekati na neke koji bi mogli preuzeti organizaciju. Jako je teško naći ljude koji mogu voditi organizaciju, svi to mogu voditi u kafiću, pričajući o tome, no kada pokušaju to napraviti, shvate da nisu sposobni, ali nitko to ne želi priznati i onda je bolje kenjati po onima koji rade. Tako misle da onaj koji radi, radi jer ima neki skriveni interes, pa kada se to nastavi, počinješ pucati jer nitko ne može dugo raditi dok ga drugi napadaju. Monteparadiso je u ovu prostoriju ušao 1999., ali Hacklab je otvoren u siječnju 2003. i onda se 2005. prebacio u veću prostoriju.
Grgić: Postojao je Infoshop Mica-maca, ali doslovno samo jedno ljeto, od proljeća 2006. do 2007. godine.
Plovanić: To je bio neuspjeli pokušaj oživljavanja Hacklaba.
Grgić: Zato što se nije uspio stvoriti krug ljudi koji će ponovo gurati, ponovo raditi kao što se prije radilo. Jednostavno nije išlo i ljudi nisu pokazivali apsolutno nikakav interes. Nije bilo nikakve misije ili vizije, ništa nije bilo razrađeno.

Kako je mlađima bilo uključiti se?
Plovanić: Nije da smo pali s neba, postupno smo se u to uključili. Počeli smo dolaziti u đir 2002., ali od 2005. smo samostalno djelovali. Imali smo dolje prostoriju gdje smo svirali i bilo nam je glupo ne raditi ništa…
Grgić: … a biti punker!
Plovanić: Tu su postojali ljudi koji su već godinama radili, počeli smo lijepiti plakate za koncerte i raditi te neke sitne stvari i onda smo radili sve više.
Rošo: Oni su bili prvi koji nisu nasjeli na te neke priče protiv Monteparadisa, vidjeli su da postoji rupa između priča iz birceva i onog što se događa na terenu.
Plovanić: Vjerojatno zato što nismo tipovi da sjedimo besposleno u kafiću i kenjarimo po nečemu. Više smo proaktivni i samim time logično je da krenemo nešto raditi, iako smo bili mlađi. Ima danas nekih mlađih od nas koji su odlični i kojima bismo prepustili da se bave organizacijom, ali ne možeš svakome prepustiti, koliko god bi se htio ponekad riješiti svega toga, nije ti baš drago da to preuzme bilo tko, no ima nekoliko mlađih koji bi to mogli preuzeti. Sad ćemo vidjeti kako će se razvijati situacija, hoće li ići na faks izvan grada i hoće li dalje ostati zagriženi za to.

Koje osobine mora imati netko tko ovo radi, osim što mora slušati punk i hardcore?
Plovanić: Ne mora. Mi smo svi dosta požrtvovni i marljivi i očekujemo i od novih kolega da budu takvi. Ne smijemo biti vezani ni za kakvu političku opciju, to je zapravo jedini uvjet.
Grgić: Rošo je to jednom lijepo objasnio na blogu…
Rošo: Napisao sam da su oni koji ovo rade poput rudara jer jako puno radiš, a to se ne vidi. Niti do kraja ne znaš je li netko sposoban uhvatiti se ovog posla jer može izgledati OK, da može preuzeti organizaciju, ali ako mu je bitnije da se zbog toga pravi važan u društvu, onda će vjerojatno ispasti iz toga jer nikad nije bili cool ekipa koja je radila Paradiso, nikad se nisu oko nas kretale manekenke, niti punk manekenke (smijeh).

Je li cool biti punker i hardcoreovac?
Rošo: Da, ali ne u Paradisu (smijeh).
Grgić: Zadnje što ćeš reći nekom pored kojeg stojiš na festivalu, na koncertu je da si organizator ovoga. Nikad nas nećeš vidjeti kako stojimo ispred Rojca i privlačimo ljude oko sebe jer smo tu unutra, radimo neki vrag.
Rošo: Oni koji su u centru organizacije festivala baš i ne bi imali neke direktne benefite od toga, ali zato bi se netko proseravao u naše ime, otišao bi okolo, uvaljivao se curama i nudio majice tvrdeći da je iz Paradisa, iako nije imao veze s nama. Na festivalu moraš biti priseban do kraja večeri, nemaš vremena za razonodu.
Grgić: Jednostavno nemaš vremena pozdraviti ljude, a kamoli upoznati nekoga ili se upustiti u razgovor.

Gdje smještate bendove?
Plovanić: Neki spavaju u našim prostorima u Rojcu. Ponekad, ako možemo, unajmimo apartman ili stan.

Ima li među hardcore i punk bendovima ljudi koji su zahtjevni jer misle da su zvijezde?
Grgić: Svi su totalno prizemni i ovi koji sviraju 30 godina, zbog njihovih godina bih očekivao da će tražiti posebna smještaj ili nešto drugo zbog svoje slave, ali ne.
Plovanić: U principu, pokušavamo pronaći malo bolji smještaj za članove bendova koji imaju malo više godina, čak dođu i s familijama, dolaze se zabaviti pa ih želimo ugostiti kako treba. Nije bilo posebnih zahtjeva, čak su i Vibratorsi spavali ovdje u Rojcu. Svi bendovi koji sviraju u principu se uvijek žele vratiti.
Maske: Paradiso je poznat po tome da smo uvijek bili dobri domaćini. 

Kako biste opisali pulsku scenu?
Pulska scena je među najjačima kada se radi o punk i hardcore bendovima, počnimo od Fakofbolan, Anti otpad, Juletovih raznoraznih projekata – preko Bolesnog grinja, Pasmatersa pa Frontalni udar…

Grgić: Bendovi su jaki, ali scena je slaba.
Rošo: Nema publike, ali ima ljudi koji sviraju. Pričao je o tome Tone Pavletić na okruglom stolu u povodu 50 godina kluba Uljanik. Kada je osamdesetih 400 ljudi došlo na koncert njegovog benda, razmišljali su da ne održe koncert zbog slabog odaziva, danas kada bi bilo toliko ljudi na bilo kojem koncertu, bilo bi izvrsno.
Maske: Ponuda je ogromna što se tiče muzike, a i u Puli se u jedan vikend održi brdo događaja.