Antifa Festival-sveučilište kakvo nam treba
I ove su godine program Festivala njegovi organizatori postavili tako da se njime obuhvati čitav širok krug kako-tako srodnih problematika, od rodnih identiteta, identiteta punka i njegovih tekovina te problematike edukacije u nastavi povijesti do stanja stvari na borbenom terenu malog čovjeka i svemoćnika – vlasti i kapitala.
Antifa festival za svog je postojanja otvorio vrata mnogim bendovima, likovnjacima, filmašima, aktivistima, sociolozima, povjesničarima i drugim stručnjacima koji imaju što reći o fašizmu, fašistima i sveprisutnijoj fašizaciji, o onima koji se protiv njih bore, o onima koji se protiv jednako jakih neprijatelja svakodnevno bore, kao i o temama koje istima prethode ili iz istih ishode.
Kao što svakog sadašnjeg i prošlog školarca neizostavan prepoznatljiv miris jeseni precizno smjesti na poznato mjesto bivanja koje svojem subjektu dopušta da u sjećanju na već davno prošli odmor prepoznaje šansu za novi početak, tako se neizostavno na kalendarsku kartu jesenskih događanja u Puli već osmu godinu zaredom edukativno-glazbeni festival Antifa upisuje u za sebe precizno određen termin koji ima podsjetiti, svaki put iznova, na sam razlog rađanja ove usmjerene manifestacije. Tako, na sreću, brutalni napad hladnim oružjem koji se dogodio u studenom 2004. godine ispred Rojca za svoju posljedicu nije imao samo teške tjelesne ozlijede opasne po život i mnogobrojne retke na stranicama crne kronike, već i nezaustavljivi val protesta i kritika protiv neonacizma, u prvom redu, a kasnije i kritike bilo kojeg fašizma te svih oblika diskriminacija i predrasuda. Antifa festival za svog je postojanja otvorio vrata mnogim bendovima, likovnjacima, filmašima, aktivistima, sociolozima, povjesničarima i drugim stručnjacima koji imaju što reći o fašizmu, fašistima i sveprisutnijoj fašizaciji, o onima koji se protiv njih bore, o onima koji se protiv jednako jakih neprijatelja svakodnevno bore, kao i o temama koje istima prethode.
I ove su godine program Festivala njegovi organizatori postavili tako da se njime obuhvati čitav širok krug kako-tako srodnih problematika, od rodnih identiteta, identiteta punka i njegovih tekovina te problematike edukacije u nastavi povijesti do stanja stvari na borbenom terenu malog čovjeka i svemoćnika – vlasti i kapitala. Ovogodišnji je pulski Antifa festival započeo, pa i završio, zabavnim dijelom, pravim malim lunaparkom kojeg su studenti s venecijske akademije likovne akademije postavili u dnevnom boravku Društvenog centra Rojc. Studenti Claudio Cecchin, Giorgia Busato, Sophia Lanza, Linda Marconato i Iva Milaković svoje su instalacije okupili pod nazivom »Dictatorship lunapark«, određujući na taj način kretanja kroz postav i ukazavši na stihijsko i nepromišljeno prihvaćanje i hrljenje ka ponuđenom baš kao na kakvom vašaru, u ovom slučaju onom koji nudi niz sitnih zabava koje istovremeno i ismijavaju, ali i plaše svojom količinom realnosti, poput kviz-igre o političkim diktatorima današnjice ili gađanja disitenata kojim je bilo moguće osvojiti nagradu i sl. Na festivalskim zidovima i ovaj je put svoje mjesto našao rad pulskog angažiranog umjetnika Bukanojza, a i organizatori su se potrudili osmisliti kutak povijesti vlastitog festivala.
U sličnom je humorno-šokantnom tonu nastavljen i drugi dan festivala, njegov edukativni dio bio je posvećen spolnim i rodnim identitetima, nakon dokumentaraca »Codes of Gender, The Identity and Performance in Pop Culture« Suta Jhallyja, renomiranog kulturologa sa sveučilišta u Massachusettsu temu o društvenom konstruku roda odlično je nastavila pulska sociologinja Andrea Celija koja je prisutnima predstavila svoju analizu »Rodni identitet u filmovima Pedra Almodovara«, španjolskog autora u čijim su filmovima rodni identiteti prilično upitni i prirodno fluidni. Izlaganje je Celija zaokružila prikazivanjem video uratka članice skupine »Sinestezija« i njihovim lokalnim vox populi-jem na pitanja o homoseksualnosti, transeksualnosti, gay prideu i uopće o GLBT-u. Za zabavu, i to iznimne vrste, te su se večeri pobrinuli članovi pulske amaterske kazališne družine Go Go Wrighters koji su u prepunom dnevnom boravaku Rojca izveli poletnu predstavu »Može i bez jabuke« kroz koju u nekoliko rundi, aludirajući na dnevne etape stvaranja svijeta, satirično ogoljavaju svakodnevicu prepunu stereotipa, licemjerja i malograđanštine. Autori su vrlo uspješno osmislili i sa žarom izveli svaki pojedini skeč i time potvrdili simpatije publike Antifa festivala prema njima, nadam se i nadalje »kućnoj kazališnoj skupini Festivala«.
Na programu trećeg dana Festivala našao se čitav niz zanimljivih predavanja, o studentskim prilikama u Hrvatskoj i sve prisutnijoj praksi studentskog zaduživanja koja je na Zapadu davno uzela maha te su ondje eksplicitnije i posljedice, u svojem je izlaganju »Dužničko ropstvo i studentske prilike, s posebnim osvrtom na Portugal, « govorio i grafovima popratio povjesničar Saša Vejzagić. Istog je dana predstavljana i knjiga »Kako nenasilje štiti državu« Petera Gelderloosa u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Što čitaš? Definitivni vrhunac edukativne večeri trećeg dana 8. AFF bila su predavanja profesora povijesti Igora Jovanovića i Igora Šaponje, kada je prostor Hacklaba bio premalen za sve one koji su htjeli poslušati Jovanovićevo izlaganje »Antifašizam u školstvu danas: Nastavna jedinica – Antifašizam u Istri (1918. – 1945.)« za kojeg je podvučena distanca između istarskog i hrvatskog, odnosno komunističkog antifašističkog djelovanja. Na istu se temu nadovezao i Šaponja koji je predstavio njihov zajednički rad »Sudbine istarskih logoraša«, projekt pod okriljem Istarskog povijesnog društva. Neskrivenim suosjećanjem za potresne priče koje su u videoprikazima posvjedočili logoraši i opet je istaknut stav prisutnih o vremenu koje je tako duboko obilježilo istarsku povijest o kojoj se i danas, možda više nego ikada, mora otvoreno razgovarati te na taj način ne ostavljati prostora za njeno morbidno ekspoatiranje ili, pak, negiranje.
Mir subotnjeg popodneva narušilo je predavanje Emila Jurcana, predstavnika građanske inicijative »Volim Pulu« koja od 2009. godine periodički izdaje vlastite novine »Otvoreni Muzil«, organizira akcije, tribine, radionice, proteste i okupljanja. Jurcan, koji je Inicijativu već predstavljao na Antifa festivalu, svoj je termin iskoristio za razgovor o danas sveprisutnom fašizmu, ukidanju prava na štrajk radnika, nezakonitom otpuštanju radnika, samovolji vlasti koja vrijeđa i ismijava građane … Za posljednju večer 8. AFF-a organizatori su ostavili predavanje »Protiv povećanja policijskih ovlasti« po vodstvom aktivista iz Udruge Mladih Antifašista Grada Zagreba koji smatraju neophodnim reagirati na odluku zagrebačkih gradskih vlasti o postavljanju 225 kamera po uzoru na Londonski CCTV kojima stavljaju građane pod dvdesetčetrisatnu policijsku kontrolu. A kao posljednje na programu bilo je upisano predavanje Marka Vojnića Gina, već doajena AFF-a, »Panic Attack – Art in Punk years«, priča o likovnoj umjetnosti punka i njegovoj ikonografiji te o umjetnicima koji su stvarali u periodu kad je punk bio najrasprostranjeniji kao subkultura mladih, a danas su establishment suvremene svjetske likovne scene.
I osvrćući se na posljednju temu edukativnog dijela 8. AFF-a, razvidno je da je reprezentativna uloga punka sve manje vidljiva, ne kolažiraju se više plakati, ne izrađuju fanzimi, a i odijevanje je, baš poput istopripadnih grafita, šablonizirano. Danas oni koji su naslijedili pulsku punk struju sve veću važnost pridodaju aktivizmu i edukaciji, nego organiziranju koncerata, pa je tako i s AFF-om koji je svoju povijest započeo koncertom, kao svojim središnjim dijelom i koji dandanas daje podršku i prostor manje ili više neafirmiranim bendovima. Ove godine zagrebačkim grupama Junk Messiah, Amok, Pure Stems Pack i Sentence, pulskom Noisefight te grupi In-Sane iz Gornje Radgone, dijela povješću podijeljenog grada. Čini se da se oni koji sebe nazivaju mlađom generacijom Monteparadisa, udruge čiji članovi uz članove neformalne inicijative Novo istarsko podzemlje čine jezgru organizacije pulskog AFF, žele za sobom ostaviti puno ozbiljniji rad od svojih prethodnika. Oni su već drugom izdanju AFF dodali edukativnu notu koja postaje sam Festival, predavanja, rasprave, prezentacije i videoprojekcije u Hacklabu postaju ono što je bitno, a glazbeni dio ide više u revijalnom tonu, kazuje jedan od organizatora AFF, Dean Cukon. Nadalje o važnosti edukativnog dijela AFF nastavlja: » Tu su i diskusija i pitanja, a profil ljudi koji dolaze je takav da je bitna ta atmosfera, druženje i komunikacija, da uvijek bude nečeg novog. Pa, iako distance postoje, ugostili smo mnogo puta ljude koji se bave temama komunizma, anarhizma i anarhosindikalizma, a mi im dajemo prostora da se sve te stvari iznesu i da mogu proći bez puno konflikata između sebe. Bitno je da ljudi komuniciraju i da Festival kao takav ispuni svoju misiju«, zaključuje Cukon.
Očigledno je da se Festival smjerno uputio ka sustavnom širenju »antifa« nauka koji je, doduše, isprva bio usko usmjeren protiv krivaca za nemili događaj iz 2004. godine, odnosno protiv neonacističkih i nacionalističkim skupinama koje su prije desetak godina »kruzirale« gradom u potrazi za sebi omiljenim metama, najčešće ljudima koji su se okupljali oko Monteparadisa i Rojca, te koji je potakao javnost na protest pred organima gradske vlasti i policije te na danas legendarni prosvjedni marš koji je okupio oko 1500 ljudi. Danas, nakon što je napad na maloljetne članove pulskog undergrundea procesuiran, i nakon što članovi policije, čije je javni stav dugo bio da ne postoji organizirana skinhead skupina u gradu, sada priznaju da je napad uvelike utjecao na njihovu daljnju reakciju i suzbijanje problema, svi se ti ondašnji problemi čine minornim u odnosu na uviđanje koje se napokon dostiže i putem svepomnije odabranim kvalitetnim predavanja na AFF-u, širine razvijenosti fašizma koja uvelike nadilazi svaki osobni, grupacijski, gradski ili državni okvir. Nerijetko lijena i apolitična intelektuala, posebica ona u lokalnih sveučilišta, često propušta priliku reagirati na probleme od kojih se kao tek vrh sante leda prepoznaju nesnošljivost, drugih i drugačijih, obespravljenje radnika, ukorijenjen fašizam, vladanje kapitala i popratna mu doktrina šoka. Dajem si za pravo sanjariti o tome da će pulski Antifa festival postajati ovdašnja inačica, pa barem sve sličniji Delavsko punkerskoj univerzi (Radničko pankersko sveučilište) koja u Ljubljani popunjava općebitan prostor koji nesmotreno za sobom ostavljaju praznim službena sveučilišta. Ma, dajem si za pravo vjerovati da i Pula, pogotovo nastave li i dalje predavanja i projekcije kao i prošle zime, već ima svoje malo sveučilište u prostorima Hacklaba u Rojcu s daljnom tendencijom povećavanja studenata i predavača. A tko silno ne želi virtualni indeks s oznakom AFF – može se bar nadati povratku Diktaorskog lunaparka u grad i ondje utažiti glad na štandu s natpisom »POP – CORN gratis – Odreknite se svojih prava i dobijete kokice! (otvoreno subotom od 21 do 23)«.
Napisala: Nevena Trgovčić