Prostor(nost)i Rojca – Potreba zajedničkih kriterija korištenja prostora u DC-u Rojc

Odredba o zatvaranju vrata Centra gradskih udruga Rojca tijekom novogodišnjeg vikenda koju je potpisao gospodin Erik Lukšić, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Pule, možda nije začudila korisnike Rojca i žitelje obližnjih zgrada. Suprotno tome, ista ta odredba potiče niz pitanja kod onih koji Rojc smatraju svojim radnim mjestom te svaki slobodni trenutak daruju udruzi čiji su član, odnosno kod onih koji smatraju da bi DC Rojc, u najmanju ruku, trebao imati položaj kakav uživaju javne ustanove Grada Pule koje su, poput gradskog kina, dovoljno samostalne da im Nova godina ne određuje satnicu unaprijed pretpostavljenu slobodnom vremenu publike.

Iako ova odluka o kolektivnom dvodnevnom odmoru od kreativnog, rekreativnog ili bilo kojeg drugog rada Rojčana možda i jest isključivo praktične naravi, ona sa sobom nosi i poruku redarstvenika onima koji sami među sobom ne znaju i/ili ne mogu uspostaviti red. Tako prema romantičnom pogledu na Rojc iz njegovog trećeg ugla, odnosno onoga koji ne pripada masi koja svakodnevno koristi njegove prostore, kao ni vlasniku tih istih, ovaj kulturni fenomen, svojevrsni gradski i regionalni kulturni brend – Rojc, teško da može biti shvatljiv kao ovisan organizam koji o sebi kao cjelini ne donosi odluke i čiji korisnici imaju prava slična onima kakvih se sjećamo iz vremena društvene imovine kada su mnogi dijelili svoju intimu u tzv. sustanarstvu, ne vezujući se pritom previše za prostor koji im je dodijeljen na korištenje.

I kako to obično biva, na početku se sve činilo drugačije. Vapeći za turizmom, Grad se počeo upisivati u mnogobrojne kulturne i subkulturne itinerere u kategoriji nezaobilaznih destinacija, dok se na nove, nerijetko nenadane, stanovnike nekadašnje kasarne i njihovo naseljavanje u Rojc, prema riječima svojedobnog pročelnika za kulturu Erosa Čakića, gledalo drugačije: “Rojc je bio na rubu skvotiranja, iako su nas udruge o svom ulasku u zgradu obavještavale, što je potom Grad dozvoljavao. Smatrao sam tada, što je kasnije preraslo i u opće prihvatljivo mišljenje, da je bolje naseliti prostor, nego ga prepusti daljnjoj devastaciji. Svi znamo što se događalo, posebice u sjevernom krilu Rojca. Danas najviše polemiziraju te su najglasniji po pitanju uređivanja namjene i života u Rojcu oni koji su svojedobno najviše kršili pravila. Danas baš oni utvrđuju pravila.” Nadalje gospodin Čakić svjedoči: “Osobno sam predlagao i drugi oblik upravljanja. U ono vrijeme kada sam bio zadužen za komunikaciju s Gradom poticao sam osnivanje koordinacije Rojca koja je trebala pripremati teren za drugačiji organizacijski oblik u kojemu bi vojarnom u većinskom dijelu upravljali predstavnici udruga iz Rojca. Međutim, u tom trenutku, očito, to nije odgovaralo nikome, odnosno ni danas to nikome ne odgovara. Čini mi se da Grad ne želi prepustiti Rojc, računajući na to da ima vrlo vrijednu nekretninu koju može jednostavno prenamijeniti u slučaju nužde. S druge, pak, strane, udruge su premalo angažirane, što je najveći problem. Ne može nekoliko ambicioznih pojedinaca nametati svoju viziju, predstavljajući na taj način sve korisnike Rojca. Radikalna promjena će se dogoditi onoga dana kada se Rojcem bude počelo upravljati samostalno. Kada se bude znala uloga jednih i drugih u cijeloj priči. Smatram da ima još javnih ustanova u gradu, primjerice, Gradska knjižnica, INK, Pula film festival, na čiju imovinu nitko ne osporava vlasništvo Grada. Dakle, očito Grad sumnja da će neki određeni ljudi moći upravljati Rojcem na najbolji mogući način.”
Dušica Radojčić, predsjednica Zelene Istre, udruge koja je je ušla u Rojc među prvima, odmah nakon Suncokreta, Puhačkog orkestra Grada Pule, D.R. Inata i Monte Paradisa, kaže: ” U Gradu je postojala prazna nekretnina u koju su potom ušli neki ljudi i tu se počelo nešto događati. Nakon toga je Grad shvatio da ne može više nikoga izbaciti te da je potrebno srediti novonastalu situaciju. Postojalo je tu i neriješeno pitanje vlasništva. Rojc je tada pripadao Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Budući da se nitko od vojske nije sjetio isključiti vodu i struju, svi smo mi ušli u zgradu. Potrošnja vode i struje i dalje je išla na račun MORH-a, što je rezultiralo velikim dugovanjima prema Gradu Puli. Potom je odlučeno da se prostor prepusti Gradu u zamjenu za oprost duga. Što se tiče smještanja udruge Zelena Istra u Rojc, situacija je bila iduća. Svi su na početku uzimali ogromne prostore. Grad je u to vrijeme naplaćivao najam, a, kako smo doznali kasnije, Zelena Istra je bila valjda jedina koja je pošteno plaćala najam od desetak kuna po kvadratu. Sukladno tome, naša je tadašnja predsjednica Latinka Janjanin uzela jako mali prostor. Ubrzo smo shvatili da jedini već godinu dana plaćamo najam. Bio je to prostor od 29 kvadrata u prizemlju, gdje je bilo strašno mračno i hladno. Tamo smo bili godinama, ali kada smo s dvije zaposlene prešli na tri, odnosno četiri osobe, jednostavno nam je postalo tijesno, pa smo 2006. godine pitali Grad da nam dodijeli neki drugi prostor. Nakon što smo dobili odbijenicu, shvatili smo da nam ustvari ne žele dati novi prostor, odnosno mora da ih je bio bezecirao netko drugi. Budući da su u početku mnoge udruge skvotirale jako puno prostora, Suncokret nam je poklonio jedan. Potom smo napravili aneks ugovora s Gradom, dok smo Suncokretu zauzvrat poklonili vrata da bi mogli maknuti rešetkastu zaštitu protiv tada čestih krađa.”

Da se do novih i pogodnijih prostora nije moglo doći ni ranije, rekla nam je i Zuzana Hoti-Radolović, tajnica Društva osoba s tjelesnim invaliditetom – podružnice Grada Pule. Oni su nakon neuspjelog dogovora s Gradom o zamjeni prostora u Rakovčevoj ulici, doselili u Rojc 2000. godine, kada su ujedno i dovršeni po njih potrebni uvjeti – rampa za invalide i sanitarni čvor. Prema riječima gospođe Zuzane, Društvo je zadovoljno s prostorom u Rojcu, dok im je jedini problem udaljenost ureda od rampe za invalide, što stvara poteškoće onima koji se samostalno kreću sa štakama. Iako su predlagali zamjenu s prostorom studenata, do toga nikada nije došlo.

Svoju već tri godine aktualnu potragu za prostorom u Rojcu, udruga AB Original nastavlja i nakon posljednje podijele prostora, koji su, doduše, svi redom bili premaleni za njihovu veliku skupinu koja je svojim radom “zadužila” i sam Grad, odradivši im nekoliko nastupa. Milisav Katrašnik tvrdi: “Ima sigurno više od 20 prostora u Rojcu koji se ne koriste kako treba. Znamo da u jedan takav posljednje dvije godine ni pas nije ušao. Iako smo kontaktirali članove dotične udruge s ciljem dogovora o sukorištenju, dobili smo odgovor da su svi termini zauzeti”. Iako trenutno udruga AB original svakodnevno održava treninge u prostorima udruge Distorzija koja im je svojevoljno ponudila sukorištenje, ne odustaju od svoje potrage. Naime, Rojc im ponajviše odgovara zbog pozicije u centru grada do koje njihovi, mahom mladi članovi lako mogu doći. Sukladno tome, Katrašnik nastavlja: “Prema posljednjim saznanjima, Savez udruga Rojca će lobirati oko rješavanja našeg problema, iako, prema riječima, Morisa Žikovića, referenta za razvoj civilnog društva i gradskih manifestacija, nema više prostora u Rojcu, odnosno revizija trenutno nije moguća.”
Gospodin Čakić, nekadašnji predsjednik HDLU-a Istre, društva koje u kvadratnim metrima zaposjeda najviše prostora u Rojcu, svjedoči o nekadašnjem izmjenjivanju udruga u pojedinim prostorima: “Nakon što bi neka udruga odustala, pojavila bi se druga s liste čekanja koja bi potom dobila prostor. Danas prostora ima jako malo, što, naravno, rezultira nepotrebnim konfliktima. Primjerice, svatko iz HDLU-a tamo je u podnajmu. Kao predsjednik HDLU-a prisustvovao sam jednom od sastanaka Vijeća na kojem je sve bilo rekla-kazala o tome kako se koriste prostori. Evo primjerice, svoj prostor udruga Cavae Romana koristi samo tijekom ljetnih mjeseci kad rade s kamenom. Za tako malu udrugu drugačiji bi rad bio prevelika investicija, ali mnogi to ne razumiju te žele zbog svojih ambicija za širenjem u njihovom prostoru imati nekakve magazine. Malo me začudilo koliko su postali veliki apetiti nekih udruga. Koliko se sjećam nekad je to bilo sasvim drukčije. Svi smo održavali zgradu, dok gradsko poduzeće Castrum Pula 97 d.o.o. nije preuzelo upravljanje tehničkom službom. Danas ne postoji direktan, iskren i kreativan pristup prema dovođenju Rojca u funkcionalnost, odnosno danas se na to gleda samo kroz novac. Nekad su u prostor ulazili oni koji su željeli raditi, odnosno koji su mogli i znali samostalno urediti dobiveni prostor. Mislim da bi prvi kriterij za korištenje prostora u Rojcu trebao biti postojanje udruge, a ne da prvo traže i svoje mjesto i novac.”
U sveopćem nedostatku prostora i razjedinjenja slike Rojca, stariji korisnici Rojca, većinom udruge u kulturi i civilnom društvu, često poprijeko gledaju na sportske udruge koje su u Rojc došle nešto kasnije, a posebice na najvidljiviju sportsku udrugu, onu za korektivnu gimnastiku i očuvanje zdravlja FIT Pula koja se uselila u gotovo polovicu prizemlja sjevernog krila Rojca. Svoj dolazak u Rojc predsjednik udruge FIT Enver Šeperović objašnjava na idući način: “Tražio sam bilo koji prostor u gradu, a budući da je ovo udruga koja se bavi i korektivnim vježbama, dobio sam prostor u Rojcu. Drugi nisu ni htjeli taj prostor, neki su ga gledali, ali su uredno i odustajali radi njegove zapuštenosti. No, imao sam viziju, ali i sreće prilikom njegovog opremanja. Dobio sam, naime, neku gratis opremu. Iako su o Rojcu mnogi imali loše mišljenje, to se danas promijenilo. Kod mene danas dolaze i ljudi sa suda ili odgojiteljice iz vrtića. S Erosom nekad, a sad i s Morisom dobro komuniciram, dok se sa čuvarima ne mogu dogovoriti. Primjerice, imao sam velikih problema s narkomanima, a postojale su i nesuglasice prilikom uređenja gornjeg parkirališta.” S trenutnim upraviteljem zgrade Šeperović se baš i ne slaže, što potkrepljuje idućim riječima: ” Ne idem više na sastanke, jer se ne slažem s gospodinom Glumcem iz Castruma. Primjerice, imali su namjeru u radni odnos primiti 7 i pol osoba koji bi bili stalno zaposleni u Rojcu te bi prema potrebi radili i izvan njega. Ukoliko primijenimo jednostavan matematički proračun, to bi Rojc koštalo više, nego što trenutno plaćamo vanjskim majstorima. Naravno, zarada od vanjskih radova išla bi na račun Castruma, a ne Rojca. Budući da nitko nije uvažavao moje mišljenje, nakon svega sam odustao. Danas, ako želim napraviti nešto korisno u Rojcu, nekome konkretno pomognem. Primjerice, kod mene odbojkašice i košarkašice treniraju besplatno.”
Dušica Radojčić, čija je udruga tijekom 2010. godine bila organizator radionice pod nazivom “Edukacija i razvoj sudioničko javno-civilnog modela upravljanja društvenim centrom Rojc”, a u kojoj su sudjelovali korisnici Rojca i predstavnici Grada, primjećuje: “Prema mojemu mišljenju, nedostaje udruga koje bi se bavile općim dobrom. Naime, potrebu za zajedništvom ne zastupaju sve udruge. Do promjene može doći samo slijeđenjem dobrog primjera, a ne direktivom. Kad sam osobno došla u Koordinaciju centra gradskih udruga Rojc vidjela sam da nam stalno zamjeraju što trošimo puno električne energije. Naposlijetku sam shvatila da su nadležni dozvoljavali svima, primjerice cirkusu koji je došao u grad da se s onim silnim reflektorima priključi na Rojc. Istina, oni bi Gradu plaćali najam, dok bi potrošena električna energija bila pripisivana na račun Rojca. Račun za električnu energiju iznosi oko 400 tisuća kuna godišnje. Od toga oko 100 tisuća kuna otpada na antene mobilnih operatera koje se nalaze na krovu Rojca. Dok Kordinacija nije shvatila o čemu se radi, operateri su plaćali najam, ali ne i račun za potrošenu električnu energiju. Tri mobilna operatera plaćala su 70 tisuća kuna godišnje najma za postavljene antene na krovu Rojca, dok je njihov račun za potrošenu električnu energiju tih istih antena iznosio 100 tisuća kuna, što im Grad nije naplaćivao, već ih je subvencionirao s oko 30 tisuća kuna. Protekle godine trebao je biti potpisan novi ugovor, prema kojemu operateri ubuduće moraju plaćati 240 tisuća kuna. Vjerujem da je isti stupio na snagu te da je upravo od tog novca financiran popravak krova na Rojcu. Godine 2009. Grad je u Rojcu instalirao brojila za električnu energiju. Od tada svaka udruga plaća svoju potrošnju električne energije, dok ostale troškove podmiruje Grad. Kućni budžet Rojca nekad je iznosio milijun i petsto tisuća kuna, dok trenutno iznosi milijun i dvijesto tisuća, čemu možemo pridodati i 240 tisuća kuna od najma za postavljene antene.”
O istoj temi, ali na drugačiji način svjedoči i gospodin Čakić: “Najveća gradska investicija u Rojc bila je postavljanje kontrolnih brojila za električnu energiju. Prema njihovom mišljenju, na taj će način lakše kontrolirati tko koristi dodijeljeni prostor. Znači li to, ako pustiš grijalicu da radi cijelu noć, da koristiš prostor. Smatram da su trebali uložiti u novo kabliranje, što bi dovelo do povećanje jakosti električne energije, a što bi, prema mojemu mišljenju, bilo korisnije.”
Tijekom razgovora s Dušicom Radojčić ista nam ponosno ukazuje i na zaključke s radionice “Edukacija i razvoj sudioničko javno-civilnog modela upravljanja društvenim centrom Rojc” koja je rezultirala ideojom osnivanja mješovito-hibridne i javne, odnosno civilno-društvene ustanove Grad Rojc: “Nakon održane radionice, doneseni su kriteriji za dodijelu prostora, odnosno zaključeno je da je prije svega potrebno utvrditi koliko tko ima prostora i na koji ga način koristi te koliko je kome prostora ustvari potrebno. Tijekom radionice prisutni su pokušali uvidjeti problem i načine rješavanja istog. Bilo je potrebno donijeti opće principe i kriterije koji bi bili primjenjivi na svakoga. Zaključeno je da bi netko trebao preuzeti upravljanje Rojcem, ali ne samo s ciljem održavanje zgrade, već utvrđivanja kriterija koji će biti sustavno primjenjivani.”
Nadležni pročelnik Erik Lukšić na pitanje tko treba određivati principe i kriterije dodjeljivanja prostora u Rojc i sukladno tome, tko bi naknadno bio adekvatan ocijeniti ispravnost odluke o dodijeljenom prostoru u Rojcu, odgovara: “Iako je praksa da kriterije za dodijeljivanje prostora donosi vlasnik nekretnine, Grad Pula je spreman prihvatiti mišljenje korisnika Rojca. Konkretnije u ovom slučaju promišljanja koje su predstavili predstavnici Saveza udruga Rojca putem projekta Razvoj sudioničkog modela upravljanja DC-om Rojc kroz javno-civilno partnerstvo. Budući da je trenutno na snazi valjani desetogodišnji Ugovor kojega su potpisali svi korisnici prostora s Gradom Pula, imamo dovoljno vremena da zajedničkim snagama postavimo prihvatljive principe i kriterije kako za Grad Pulu kao vlasnika zgrade, tako i za sve korisnike CGU-a Rojc.” Prema riječima gospodina Lukšića, do kraja 2018. godine nije moguće provesti reviziju prostora, iako je ” gužva ” u Rojcu koja je nastala na idući način: “Do prije nekoliko godina bilo je dovoljno praznih prostorija, odnosno mogle su biti zadovoljene potrebe svih potencijalnih korisnika. Sukladno tome, jedini uvjet za dobivanje prostora bio je valjana registracija udruge na području Grada Pule, odnosno neposjedovanje adekvatnog prostora za realizaciju programa.”
Moris Žiković, viši referent za razvoj civilnog društva i gradske manifestacije, “spasio” je Dnevni boravak Rojčana od njegove prenamjene u još jedno skladište još jedne gradske kulturne ustanove koja se, uz arhiv Sveučilišne knjižnice i Općinskog suda, trebala nastaniti u Rojcu, da se pitalo tvrtku Castrum. Također otvoreno pristupa prijedlozima Saveza udruga Rojc: “Slažem se s nacrtom prijedloga koji je proizašao iz radionica u organizaciji Saveza. Utoliko što se može odvojeno gledati na buduću dodjelu i reviziju, jer tada ne bi svi korisnici bili u istom položaju. Dakle, plan je dobar i na njemu treba dalje raditi.” Žiković, nadalje, ukazuje i na stanje i smjer razvoja Rojca: “Što se tiče zgrade, puno je učinjeno. Sjetimo se kakva je situacija bila prije svega nekoliko godina ili kakva je zgrada bila za vrijeme ulaska njezinih prvih stanara. Za ovaj napredak smatram zaslužnima i korisnike i Grad Pulu te vjerujem da će on u budućnosti biti još osjetniji. Napredak Rojca, naravno, uključuje ljude i odnose na čemu se također radi. Rojc ima prefiks Centra gradskih udruga i kao takvog ga razvijamo.”
S druge strane, Lukšić se na pitanje o budućnosti Rojca i hostelu, kao kapitalnom projektu koji bi trebao raditi tijekom cijele godine unutar zgrade Rojca, odgovara: “Nedavno smo razgovarali s gospodinom Plejićem, direktorom Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza, prema kojemu na svakom području lokalne zajednice ima često neiskorištenih, a za eventualne hostele, odličnih lokacija i objekta. Među tim se objektima posebno ističu oni bivših vojarni koje su dane na upravljanje lokalnim zajednicama, a za koje ima dosata tržišnog zanimanja.” Sukladno tome, Lukšić nadalje zaključuje: “Pokušat ćemo u bliskoj budućnosti pronaći zajednički model kojim će biti zadovoljne obje strane. “
Na kraju ovoga članka podsjećam da je tijekom posljednje podijele prostora u Rojcu na prijedlog Vijeća DC Rojc u zgradu useljena tek udruga Mikrofoni te da Koordinacija, prema pravilniku iz 2008. godine, mora tek izvršiti reviziju korištenja prostora, odnosno donijeti kućni red, predložiti Plan tekućeg i investicijskog održavanja u Dc-u Rojc te pratiti njegovo izvršenje, posebice u pogledu ostvarivanja plana, kvalitete radova i usluga te učinkovitog i racionalnog raspolaganja sredstvima namijenjenih objektu. Možda će stvarna važnost sadašnjeg Saveza udruga Rojc biti više nego mrtvo slovo na papiru, jer možebitnim useljavanjem hostela u Rojc i nakon provedene revizije i primjene kriterija za korištenje prostora, što Grad tek razmatra kao nešto što će se tek dogoditi, potencijalnim stanovnicima bivše vojarne ostaje tek nekolicina slobodnih sobičaka izgubljenih u prostranstvu velebnog Rojca.

Nevena Trgovčić