Emina Višnjić: “Sve su nam potrebniji novi prostori društvenosti!”
Radi ukazivanja na potrebe nezavisne kulture, kao i na koristi koje oživljavanje prostora s novom namjenom može donijeti životu lokalne zajednice, u Hrvatskoj je aktivno više zagovaračkih platformi i inicijativa koje promiču inovativne modele upravljanja temeljene na međusektorskoj suradnji te civilno-javnom partnerstvu. Njihov je cilj utjecati na donošenje političkih odluka u ovom polju te otvaranje i realizaciju zajedničkog procesa iznalaženja adekvatnog modela obnove i vođenja takvih prostora u pojedinim lokalnim sredinama.
S Eminom Višnjić, ravnateljicom Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, razgovaramo o povijesti borbe za prostore nezavisne kulture u Zagrebu, nastavku i razvoju Pogona, jedinstvenog primjera civilno-javnog partnerstva, socio-kulturnim centrima, strukturnim fondovima, procesima zagovaranja te ulozi nezavisne kulturne scene danas.
Preuzeto s portala: www.kulturpunkt.hr
Razgovarala: Janja Sesar
S Darkom Ciglarom, voditeljem koordinacijskog tima čakovečke Inicijative 1729/2, razgovarali smo o stvaranju Društvenog centra Čakovec na dijelu prostora bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski, o riječkim modelima upravljanja prostorima Palacha, Filodrammaticae i Marganova s Damirom Batarelom, predsjednikom Saveza udruga Molekula. S koordinatoricom platforme Okret potpora Samantom Sepčić razgovarali smo o različitim oblicima nezavisnog kulturnog djelovanja u Zadru, a s Antoniom Kuzmanić, koordinatoricom splitske Platforme Doma mladih, o prošlosti i budućnosti Doma mladih te zagovaračkim mogućnostima Platforme. O Društvenom centru Rojc u Puli, civilno-javnim partnerstvima te samoodrživosti i samofinanciranju, razgovarali smo s Dušicom Radojčić, a s Domagojem Šavoromo stvaranju platforme KAoperativa koja radi na razvoju karlovačkog društveno-kulturnog centra.
S Eminom Višnić, ravnateljicom Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, razgovaramo o povijesti borbe za prostore nezavisne kulture u Zagrebu, nastanku i razvoju Pogona, jedinstvenog primjera civilno-javnog partnerstva, socio-kulturnim centrima, strukturnim fondovima, procesima zagovaranja te ulozi nezavisne kulturne scene danas.
KP: Možeš li ukratko rekapitulirati povijest borbe za prostore nezavisne kulture u Zagrebu?
E.V.:Početak zadnjih borbi aktualne scene na ovom polju mogao bi se zabilježiti 2003/2004. godine. Javna rasprava i kampanja započela je presicom koju su zajedno napravili zagrebački klubovi nezavisne kulture,Attack,MočvaraiMaMa. Povod presici bio je problem direktne ugroze tih prostora, u smislu da nisu imali ugovore i da su se nalazili u neizvjesnoj situaciji. Danas, deset godina nakon toga, napravljeni su neki, doduše ne sasvim zadovoljavajući pomaci. Prostor Močvare riješen je nakon niza velikih borbi i sukoba uslijed kojih je je Močvara preko godinu dana morala biti zatvorena. Danas je smještena u dijelu bivše tvornice Jedinstvo za što Gradu Zagrebu plaća najam. Prostor Attacka, smješten tada također u bivšu tvornicu Jedinstvo, odmah je bio izgubljen, odnosno Attack je morao iseliti jer nisu imali sanitarne uvjete. Grad je kao vlasnik imao obavezu osigurati te uvjete, ali to nikada nije napravio. Attack danas djeluje u prostoru AKC Medika, također gradskom prostoru. Međutim i tamo su uvjeti rada daleko ispod standarda, kao, uostalom, i u dijelu Jedinstva u kojem je danas smješten Pogon.
Priča je, dakle, krenula od tih pojedinačnih slučajeva, ali se ona vrlo brzo usmjerila na šire zagovaranje odnosno prostore za korištenje cijele nezavisne kulture i scene koju čine organizacije mladih. Jedna od ključnih točaka te široke kampanje jeOperacija:grad, koja se u rujnu 2005. godine održala u bivšim industrijskim objektima Badela i Gorice, odnosno kako se to danas naziva – Blok Badel.
KP: Koji je bio ciljOperacije:gradi njeno značenje u tadašnjem kulturno-društvenom kontekstu?
E.V.:Najprije neformalna inicijativa, kasnije Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade (današnjiSavez udruga Operacija Grad) postavlja zahtjev Gradu Zagrebu da se osiguraju prostori i adekvatan institucionalni model koji će podržavati sudjelovanje i odlučivanje, a ne samo korištenje prostora. ManifestacijomOperacija:gradhtjela se pokazati snaga te scene, što se sve može i na koji se sve način može organizirati te da se vidi kako to izgleda kada se organizacije kulture i mladih zajedno udruže i rade program.Operacija:gradfunkcionirala je kao neka vrsta festivala koji je trajao deset dana i pokazala se iznimno uspješnom što se tiče publike i medija, pa i zbog prepoznavanja ovog pitanja od strane ključnih donositelja odluka u Gradu Zagrebu jer je obećano da će se ovo pitanje riješiti. Međutim, to je sve ostalo na obećanju. Zbog toga se i dalje nastavilo s kampanjom. Važno je istaknuti da je i prije ovog događaja vođena rasprava kroz javne tribine koje su rezultirale deklaracijom “Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreba”. Deklaracija je sadržavala 9 konkretnih mjera, uključivši pitanje prostora, a svojim su potpisom gotovo svi pretendenti na obnašanje vlasti u gradu obećali da će te mjere ispuniti. Međutim, s vremenom se pokazalo da se ta obećanja neće ispuniti. Tako je nekoliko mjeseci nakonOperacije:gradnastavljena borba kroz razne oblike javnog zagovaranje i aktivističkih protestnih akcija.
KP: Unatoč tome što većina točaka deklaracije nije ispunjena, jedan je mali dio realiziran i počinje konkretna realizacija nastanka Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade…
E.V.:Da, prije sljedećih izbora Grad Zagreb je konačno pristao da se zajednički osnuje institucija, današnji Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, te su dali prostor dijela Jedinstva (u drugom dijelu je Močvara), u neadekvatnom stanju u kakvom je i danas.
Može se činiti kao da je time sve uspjelo, no uspio je samo jedan manji dio. Nije uspjelo ono što je tada, krajem 2008. i početkom 2009. obećavano, a to je da će se velika dvorana Jedinstva urediti te da će se dodijeliti drugi prostori u gradu. Do sada baš ništa nije napravljeno po tom pitanju, niti su osigurani drugi prostori, s obzirom da smo cijelo vrijeme raspravljali o ideji centra koji je policentričan, koji se dakle dešava na više lokacija i koji provodi različite tipove programa za različite publike. Osim spomenutog Badela i Gorice, za koje je dano javno obećanje da će se tamo smjestiti centar za kulturu i mlade, spominjala se i zgrada uljare, koja je zapravo u međuvremenu upropaštena ovom gustom gradnjom oko nje. Ništa se od strane Grada nije investiralo, ni onih godina kada se moglo, a u međuvremenu je kriza postala izgovor za sve. Sada pripremamo projekt rekonstrukcije i opremanja Jedinstva. Bilo je potrebno uložiti puno energije i rada, ali sad konačno možemo reći da za taj projekt imamo podršku gradskih struktura.
KP: Godine 2008. potpisan je ugovor o osnivanju, a ti postaješ ravnateljica Pogona koji vodiš do danas. Koji su, nakon više od pet godina, najvažniji momenti u razvoju Pogona na programskoj razini? Što se napravilo na tehničkoj razini i kakav je po tvom mišljenju doseg Pogona danas?
E.V.: Na početku, kada je postojao taj predizborni entuzijazam, Grad je investirao određena sredstva da se opremi ured i nabavi bazična oprema za Jedinstvo. S tim se krenulo i otuda se nismo puno pomaknuli. Ustanova radi od 2009. i to je dakle pet godina punog funkcioniranja. Programski smo se promaknuli, što se može i kvantitativno mjeriti. Od samo par projekata i relativne nezainteresiranosti scene za taj prostor koji je ispod osnovnih standarda, došli smo do situacije u kojoj su oba prostora u kojima djelujemo prepuni događanjima, gdje je teško dobiti termin i mislim da se možemo pohvaliti kvalitetnim i raznolikim programom. Naša je specifičnost da smo jedini centar nezavisne kulture u gradu i u tome da ćete u našem programu naći neka vrlo etablirana imena, ali isto tako, mnogi mladi ljudi tu će naći prostor za svoje prve radove, za eksperiment i za pogreške koje su zapravo često drugdje nedozvoljene, a nužne su za umjetnički razvoj. Upravo taj tip prostora je ključan da bi se uopće moglo razgovarati o razvoju umjetnosti i kulture. Prostore i podršku Pogona na godišnjoj razini koristi 70-80 različitih organizacija i pojedinaca zbog čega smatram da Pogon dobro odrađuje svoju misiju.
Međutim, mi smo se od samih početaka počeli baviti i jednim drugim dijelom svoje misije, a to je da pomažemo, sudjelujemo i radimo na povezivanju naše lokalne scene sa scenom u svijetu, prije svega u Europi i to prije svega kroz povezivanje umjetnika. Od početka imamo uspješnu suradnju s prestižnim centrom za rezidencijalne umjetničke programeAkademie Schloss Solitudeiz Stuttgarta, a postepeno razvijamo te suradnje, kao na primjer kroz aktualni veliki europski projekt,Corners. Podršku smo dobili kroz programKreativna Europai zapravo ne znamo hoće li nam se to isplatiti ili će nam se obiti u glavu, s obzirom da je za taj novac potrebno i lokalno sufinanciranje od 50%. Od Europske komisije smo za Pogon dobili oko milijun kuna za iduće tri godine. Hoće li Grad Zagreb i Ministarstvo kulture znati to prepoznati i dati potreban matching, to ćemo tek vidjeti.
I na kraju, uspjeli smo razviti zbilja dobar projekt rekonstrukcije Jedinstva. Naravno, tu su ključnu ulogu odigrali i autori projekta rekonstrukcije,Dinko PeračićiMiranda Veljačić. Zajedno s njima projekt smo definirali na način koji nije uobičajen kod nas – dugi proces konzultacija sa scenom, stručnjacima kao što su npr. tehničari, te sa zainteresiranom javnošću. Mislim da se radi o zanimljivom i vrlo dobrom projektu koji bi mogao donijeti puno koristi, ne samo za scenu nego i za taj cijeli kvart, kao i za cijeli grad.
Da sumiram, čini mi se da su to tri ključne stvari. Prvo, da imamo dobro posložen i pouzdan servis za scenu, doduše s limitiranim resursima kakvima raspolažemo, i odličan program koji ta scena proizvodi. Drugo, da smo zbilja dosta napravili po pitanju međunarodne suradnje i razmjene. I treće je da smo osigurali preduvjete da bismo kroz godinu dvije i realno mogli nešto napraviti za samo poboljšanje prostora.
KP: Pogon je jedinstven primjer civilno-javnog partnerstva. Možeš li reći nešto o tom modelu funkcioniranja ustanove?
E.V.: Da, u tom smislu je Pogon važan jer je zapravo pokazao da nešto, za što se tvrdilo da se institucionalno ne može dogoditi, može funkcionirati. Dapače, da može vrlo dobro funkcionirati. Pravni oblik je javna ustanova u kulturi, a osnivači su Savez udruga Operacija Grad i Grad Zagreb. To zovemo civilno-javno partnerstvo i mi smo prva takva institucija u Hrvatskoj i široj regiji. To je najviši mogući oblik suradnje javne uprave i organizacija civilnoga društva jer je ravnopravno suodlučivanje formalizirano, odnosno institucionalizirano. To je novi tip ustanove, hibridne ustanove koja zapravo djeluje na sasvim drugačiji način i drugačije postavlja svoje ciljane rezultate. Time smo također otvorili prostor za neke promjene kulturnih politika u širom smislu i stvaranje primjerenijih zakonodavnih okvira za izgradnju takvih centara i u drugim gradovima.
KP: Je li taj proces na neki način motivirao i slične inicijative u drugim gradovima Hrvatske i regiji?
E.V.: Što se tiče drugih gradova, tu svakako treba uzeti u obzir djelovanje Saveza udruga Operacija Grad i Saveza udruga Klubtura te niz aktivnosti koje one provode u suradnji s lokalnim inicijativama u npr. Splitu, Puli, Karlovcu, Rijeci i drugdje. Naravno, u Pogonu smo bili uvijek spremni otvoreno dijeliti što znamo, svi naši materijali su na našem webu od početka, što je važna stvar – od proračuna do svih ostalih dokumenata, što inače nije uobičajeno. Također, uvijek smo spremni odazvati se kada nas pozovu da prezentiramo ili na neki drugi način podijelimo svoja iskustva. Na primjer surađivali smo tako s Društvenim centrom Rojc iz Pule, s karlovačkom inicijativom nezavisne scene, s Molekulom iz Rijeke, s organizacijama okupljenim uPlatformu Doma mladih u Splitu. Što se regije tiče, surađivali smo s organizacijama u Sloveniji, nedavno smo i bili u Skopju s tamošnjom lokalnom scenom na kojoj postoji interes da se postavi sličan model, a postoji i suradnja s npr. Beogradom.
KP: Kako razumiješ pojam socio-kulturnog centra koji je u posljednje vrijeme postao jedan od buzz-worda u kulturi?
E.V.: Socio-kulturni centri predstavljaju novi oblik kulturnih institucija, koji povezuju umjetničko i kulturno i šire civilno-društveno djelovanje. U pozadini toga je ideja razumijevanja kulture kao prostora javnog djelovanja koji s jedne strane omogućuje specifično umjetničko djelovanje, stavljajući naglasak na umjetnički eksperiment, istraživanje, umjetnost u kontekstu, ali i s druge strane stavlja naglasak na važnost društvene komponente same kulture, kao i njeno povezivanje s drugim važnim društvenim djelatnostima i temama. To je jedan novi tip socio-kulturnog djelovanja koje je i inače nekako zanemareno u našem kulturnom sustavu.
Smatram da je jedna od ključnih stvari u slici kulture u Hrvatskoj, a onda i šire, i zapravo veliki zadatak svima nama koji se i dalje hoćemo baviti kulturom, da se ozbiljno pozabavimo pitanjima društvene relevantnosti i društvenog utjecaja kulture. Tu manje govorim o organizacijama civilnog društva i nezavisnoj sceni koje tu funkciju obavljaju već jako dugo čak, već prije svega o većini javnih kulturnih ustanova koju su na tu svoju ulogu zaboravile. Vidim kulturno-društvene centre prije svega kao mjesto susretanja različitih ljudi, prostor koji, uronjen u kontekst svog djelovanja, postaje novo mjesto proizvodnje zajedničkog i mjesto razvijanja kritičke kulture. Mjesto na kojem se potiče djelovanje, bilo umjetničko ili kreativno, bilo društveno, mjesto koje omogućuje samoorganiziranje i uključivanje organizacija i različitih skupina – mladih, djece, tražitelja azila, ljudi u penziji, siromaštvu… Radi se o novim mjestima kulture i novim mjestima društvenosti.
KP: Kakvu bi ulogu mogli imati strukturni fondovi za razvoj Pogona i općenito takvih centara i kulturnih sadržaja?
E.V.: Koliko sam upoznata, kroz određene natječaje u okviru tih fondova, moći će se zatražiti sredstva za neke infrastrukturne projekte i za neke oblike djelovanja kulturnih organizacija. No, u EU fondovima neće biti sredstava za čisto kulturne projekte, već za one koje pored kulturne komponente razvijaju i neke druge funkcije, kao što su to npr. obrazovne ili turističke. Važno je također reći da je za samo pristupanje tim natječajima potrebno pripremiti opsežnu dokumentaciju – od arhitektonskih projekata, preko studije izvodljivosti do zahtjevnih aplikacijskih obrazaca. Za sada ne postoje izgledni fondovi iz kojih bi se mogao financirati naš projekt rekonstrukcije, no uskoro će se otvoriti različite prilike iz kojih bi se moglo financirati programsko djelovanje takvog centra. Za nas bi određen problem moglo predstavljati i to što nemamo dovoljne tehničke kapacitete, odnosno dovoljna sredstva za obavljanje osnovne djelatnosti. Želim vjerovati da će Grad Zagreb, odnosno Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, konačno iznaći rješenje za ovaj problem koji se već godinama povlači. A to je posebno važno i za apliciranje na natječaje kojima će se financirati određene programske aktivnosti. Koliko sam informirana, unutar strukturnih fondova bit će prostora za financiranje djelovanja socio-kulturnih centara, obrazovne aktivnosti i slično. No, za kulturne aktivnosti u užem smislu, odnosno redovne kulturne programe, tu neće biti sredstava i one će se, kao i drugdje, morati prije svega financirati iz lokalnih proračuna. Dakle, za korištenje EU fondova od iznimne je važnosti da se planira na dulji rok, da se ulaže u pripremu te da se osiguraju dovoljni tehnički kapaciteti odnosno resursi za provedbu i administriranje projekata.
KP: U procesu zagovaranja za prostore za nezavisnu kulturu, nezavisna je kulturna scena u posljednjih desetak godina imala važnu ulogu u podizanju vidljivosti i jačanju svijesti o ovoj temi u javnosti. Što je postignuto?
E.V.: Činjenica je da je pitanje javnog prostora, ne samo u Hrvatskoj, zapravo bilo zanemareno, zaboravljeno, stavljeno u kut. Možda će neki reći da je na primjer bitka za Cvjetni trg izgubljena, jer je tamo ipak izgrađen shopping centar. Međutim, ono što je ključna pobjeda, jest da je pitanje javnog prostora stavljeno na javnu raspravu i dovedeno na najvišu razinu društvene vidljivosti te da se oko takvih i sličnih pitanja u posljednih nekoliko godina mobilizirala široka javnost i aktivno se uključio veliki broj građana.
Kada govorimo o javnim prostorima za kulturu i društveno djelovanje, o hibridnim centrima koje nazivamo društveno-kulturnim centrima, zapravo govorimo o novim prostorima javnosti, nekomercijalnim prostorima, gdje ne dolazite samo nešto konzumirati i naravno za to platiti, nego dolazite biti dio neke zajednice.
S obzirom da živimo u vremenu u kojem dominira snažna individualizacija i konzumerizam, sve su nam potrebniji novi prostori društvenosti, mjesta okupljanja i stvaranja zajednica. Iako se određene komunikacije događaju kroz on-line platforme, one nisu dovoljne. I dalje naprosto trebamo i fizički prostor i izravni kontakt s ljudima. Dokaz tomu je na primjer i to da bez obzira na veliku dostupnost audiovizualnih sadržaja putem medija i interneta, ljudi i danas odlaze u kina, na predstave, festivale, izložbe jer, osim samog uživanja u umjetničkom radu, jako nam je bitno i da je to iskustvo kolektivno. Pored toga, danas je sve jači interes ljudi za sudjelovanjem u kulturi i umjetnosti, mnogi ljudi žele zajednički djelovati u različitim oblicima samoorganiziranja baveći se pitanjima koja su od šireg društvenog interesa. A za takvo društveno i kulturno djelovanje potrebni su nam javni nekomercijalni prostori, otvorene strukture koje će ne samo omogućiti već i poticati zajednička iskustva i zajednički rad. To je jedan od razloga zašto su različita nastojanja i borbe usmjerene na očuvanje i stvaranje novih javnih prostora danas ključne ne samo u Hrvatskoj i Europi nego vjerojatno i šire.
KP: Koja su obilježja organizacija na nezavisnoj kulturi sceni o kojima ovdje govorimo danas i kako su se ona mijenjala od 1990-ih do danas?
E.V.: Kad govorimo o nezavisnoj kulturnoj sceni trebamo znati o čemu pričamo jer ako govorimo u čisto formalnom smislu, tu se radi o organizacijama koje su se samostalno osnovale, samostalno odlučuju i nisu izravno financirane ni od koga. To je jedan široki spektar kojeg ne možemo jednoznačno vrijednosno opisati, niti u smislu umjetničkih, niti u smislu društvenih vrijednosti. U Hrvatskoj je i takva formalna podjela i dalje važna, zbog neravnopravnog pristupa javnim kulturnim resursima, budući da našim kulturnim sustavom dominiraju velike javne institucije.
S druge strane pojam “nezavisna kultura” se često upotrebljava kako bi označio nove, progresivne prakse, za koje na primjerDea Vidoviću svom doktorskom radu koristi terminRaymonda Williamsa “novonastajuće” kulture. Radi se o sceni, kako jeDavor Miškovićto definirao na jednoj tribini u Splitu, čije je umjetničko programiranje i kulturni program onaj koji je relevantan za kontekst i koji nastaje u kontekstu i iz njega.
Ne mislim da imam apsolutno objektivno oko i da pratim apsolutno sve, ali taj kontekst o kojemu govorimo je upravo ono o čemu smo ranije razgovarale. Ova se scena bavi pitanjem javnog prostora, javnosti kao takve, javnog dobra, različitih prava, načina organiziranja, pitanjima političke ekonomije… Znači vrlo je politički angažirana, ne u smislu dnevne politike nego u smislu propitivanja sustava u kojem živimo. Tu se razvija jedan kritički pristup stvarnost pa se tako na primjer trenutni sustav koji se s dominantnih pozicija prikazuje kao zdravorazumsko, prirodno stanje stvari, kroz određene oblike umjetničkog i kulturnog djelovanja razotkriva kao tek jedno od mogućih rješenja koje nije nužno najbolje.
Drugo što je važno i za Pogon i za cijelu scenu, s obzirom da se radi i o umjetničkom djelovanju i o kulturnim praksama koje se vežu uz kontekst, jesu i prostori imaginiranja i eksperimentiranja s mogućim novim i drugačijim modelima od onog sadašnjeg, u umjetničkom smislu i u društvenom smislu.
KP: Kakvu ulogu ima ili može imati općenito nezavisne kulturna scena danas, u širem društvenom kontekstu?
E.V.: Što se tiče nezavisne kulturne scene, mislim da je ona i dalje iznimno važna. Ta je scena i dalje inkubator novih kulturnih i umjetničkih praksi te je stoga ključna za ukupni kulturni razvoj. Istovremeno, ona je razvila prakse suradnje, okupljanja i zajedničkog djelovanja, i to ne samo unutar kulturne scene već i povezujući se s različitim inicijativama, organizacijama i grupama koje se bave drugim važnim društvenim pitanjima. Stvaraju se koalicije ljudi i organizacija koje pokušavaju djelovati što šire moguće prema ideji kreiranja zajednice okupljene oko društveno važnih pitanja. Tu nastaju nove sinergije, novi akteri i novi aktivistički potencijal koji se mogu suprotstaviti antidruštvenim tendencijama. Mislim da možemo tvrditi kako je šira civilna scena, organizacije koje djeluju na različitim područjima, osvijestila i u brojim situacijama jasno pokazala da je isključivo usko tzv. sektorsko djelovanje, odnosno stroga podjela i ograničavanje na “resore” zapravo prepreka za postizanje pozitivnih društvenih promjena. Ako smo odijeljeni jedni od drugih i zaglavljeni u “sektorska pitanja”, onda nam se čini da djelujemo u paralelnim svjetovima i da se bavimo temama koje nemaju veze jedna s drugom. Međutim, ti naizgled odvojeni problemi često imaju iste korijene.