The Messthetics & James Brandon Lewis priredili glazbeni potres u Rojcu
Jazzbina Pula, koncertni ciklus u organizaciji Kontakta, koji donosi ono najbolje iz suvremenog i avangardnog jazza, u četvrtak 17. srpnja ponovno je ispunio dvorište Društvenog centra Rojc energijom, znatiželjom i sirovim glazbenim uzbuđenjem. Na pozornicu su stigli The Messthetics & James Brandon Lewis, a kao predgrupa pulska publika imala je priliku čuti domaći trio SOUR.
Messthetics, instrumentalni trio kojeg čine Brendan Canty i Joe Lally, nekadašnji članovi legendarne posthardcore grupe Fugazi, te čudesni gitarist Anthony Pirog u Puli su nastupili uz jednog od najupečatljivijih suvremenih saksofonista, Jamesa Brandona Lewisa, čiji rad posljednjih godina oduševljava jazz publiku diljem svijeta. Ovaj spoj punka, jazza, noisea, groovea i slobodne improvizacije u Rojcu je eksplodirao u gotovo dvosatnom koncertu koji je publici ponudio sve – i preciznost i kaos, i suptilnost i sirovu snagu.
Već od uvodne skladbe “Emergence”, električna gitara Anthonyja Piroga zazvučala je kao da dolazi iz dubine oceana, a kada su joj se pridružili kompleksni grooveovi Cantyja i Lallyja, te moćni tonovi Lewisova tenora, dvorište Rojca pretvorilo se u glazbeni organizam koji pulsira i raste.
Publika je svjedočila glazbi koja ne traži odobravanje niti pristaje na konvenciju. Messthetics & James Brandon Lewis isporučili su koncert koji je bio jednako intelektualno stimulativan koliko i fizički zarazan. Glazba koja tjera na razmišljanje, ali i na muvanje glavom i tijelom.
Izveli su gotovo sav materijal sa svog zajedničkog albuma, uključujući moćne izvedbe kompozicija “L’Orso”, “That Thang”, “Boatly”, “Three Sisters”, “The Time Is the Place” i “Fourth Wall”, a u nekoliko navrata improvizacijom zakoračili izvan poznatih struktura, testirajući međusobno povjerenje i granice izraza.
Pirogova gitara bila je istovremeno precizna i divlja, s efektima koji su oblikovali prostor, dok je Lewisov saksofon varirao od nježnih, gotovo molitvenih linija, do frenetičnih eksplozija koje su nadilazile granice jazz izraza. Ritam sekcija, pak, nije tražila aplauze solističkim bravurama, već je s nenametljivom, ali savršenom preciznošću držala cijelu konstrukciju na okupu.
U trenutku kada je koncert završio, iz publike koja je dotad sjedila, spontano je eruptirao “standing ovation” – rijetka, ali potpuno zaslužena pojava na koncertima ovakvog tipa. Ne čudi, jer dojam večeri bio je da se u Puli dogodilo nešto što nadilazi običan koncert – dogodio se trenutak istinske umjetnosti.
U jednom trenutku, netko iz publike na engleskom je zatražio da bend zasvira nešto od Fugazija. Brendan Canty je, s osmijehom, odgovorio: “Nije ovo više taj bend. Nedostaju nam dva člana.” I dodao kako mu je čast nastupati u prostorima poput Rojca, kakvi su nekoć bili žarišta nezavisne kulture i pohvalio ga kao jedan od rijetkih preostalih prostora slobode.
Osvrnuvši se na političku situaciju u SAD-u, Canty je bez okolišanja rekao: “U Americi se prostor slobode sužava. Živimo noćnu moru.” Bila je to iskrena poruka glazbenika koji ne svira iz konformizma, nego iz potrebe.
Večer je otvorio pulski trio SOUR, čiji su nastup publika primila s toplinom i respektom. Njihova glazba, utemeljena na solidnoj ritam sekciji Fredija (bubanj) i Gude (bas), te autorskom pečatu gitarista Arsena Pliška, dokazala je da i lokalna scena ima što reći u kontekstu suvremenog eksperimentalnog izraza. Pliško, nekadašnji član bendova Deboto, Gustafi i Franci Blašković, pokazao je zrelost i hrabrost u kompozicijama koje su otvarale prostor improvizaciji.
S ovim drugim koncertom, Jazzbina Pula pokazuje da njezin povratak nije nostalgičan projekt, već ozbiljna i pažljivo kurirana platforma za umjetničku glazbu današnjice. Udruga Kontakt još jednom je potvrdila svoju misiju – stvarati uvjete za susret publike s vrhunskom glazbom, izvan komercijalnih tokova, u prostoru koji živi i diše za zajednicu.
Za kraj, možda je najbolje zaključiti riječima samih izvođača. Na pitanje što ih veže uz ovakve prostore i publiku, Canty je odgovorio jednostavno: “Ovdje još postoji prostor za nešto stvarno.” I zbilja, u dvorištu Rojca se 17. srpnja dogodilo nešto istinski stvarno.
Fotografije: Manuel Angelini, Istra24
