Predstavljanje zbirke poezije “Srce na baterije” Snježane Vračar Mihelač u Dnevnom boravku Rojca
Dnevni boravak Rojca poziva Vas na književnu večer i predstavljanje nove zbirke poezije “Srce na baterije” autorice Snježane Vračar Mihelač. Događaj će se održati u četvrtak, 25. lipnja s početkom u 19:00 sati. Razgovor s autoricom vodit će Tina Širec Đodan, a ulaz na događaj je slobodan.
Foto: Kulturistra
Nova zbirka Snježane Vračar Mihelač, objavljena u Biblioteci poezije Hrvatskog društva pisaca, postavlja važno pitanje: kako pisati i ostati budan u svijetu prepunom tišine, kriza i ruševina?
“Srce na baterije” donosi stihove koji odbijaju šutjeti, ispreplićući duboku intimnost i obiteljske povijesti s oštrom društvenom angažiranošću. Kroz snažne motive otpora, ali i krhkosti svakodnevice, autorica ispisuje mape preživljavanja u suvremenom svijetu. Njezina poezija vješto komunicira s filmom i digitalnim fragmentima, šaljući snažnu poruku da je u današnjem visoko digitalnom svijetu – nježnost zapravo čin hrabrosti.
S autoricom će o samoj knjizi, intimnom procesu pisanja i neizmjernoj snazi pjesničke riječi razgovarati Tina Širec Đodan.
O autorici
Snježana Vračar Mihelač rođena je u Puli, a danas živi i stvara u Ljubljani. Piše poeziju i kratku prozu koja se odlikuje britkošću, suvremenim ritmom i snažnim humanističkim nabojem. Njezini su radovi prevođeni na slovenski, engleski, albanski i makedonski jezik, te su redovito objavljivani u brojnim relevantnim regionalnim književnim časopisima, zbornicima i portalima (LUD Literatura, revija Ekran, Enklava, Fantom slobode, Strane, Čitajmi i mnogi drugi). Članica je Hrvatskog društva pisaca.
Uz književni rad, u svom novinarskom i publicističkom djelovanju profilira se kao oštra kroničarka suvremenih društveno-političkih kretanja, stavljajući poseban naglasak na kulturnu politiku, društvenu pravednost i medijsku pismenost.
Književni rad Snježane Vračar Mihelač kontinuirano nailazi na odobravanje struke, o čemu svjedoči bogat niz nagrada i priznanja koje je ostvarila posljednjih godina. Njezin izniman talent posebno je došao do izražaja tijekom 2025. godine, kada je osvojila nagradu na 4. natječaju izdavačke kuće Raštan za najbolji neobjavljeni rukopis naslovljen San na suncu. Iste godine, Gradska knjižnica Solin dodijelila joj je nagradu za najbolju neobjavljenu pjesmu Sreća je sol, a njezina sposobnost da kroz umjetnost progovara o suvremenim globalnim izazovima prepoznata je i kroz nagradu art+science natječaja za klimatsku akciju, provedenog u okviru europskog projekta Climateurope2.
Tome je prethodila iznimno plodna 2023. godina, obilježena nizom značajnih književnih uspjeha. Njezina pjesma Jugoplastika nagrađena je na uglednom natječaju Ulaznica, dok je za poemu Pozdrav s oslobođenog teritorija primila nagradu na 54. Susretu riječi u Bedekovčini. Međunarodni i regionalni odjek njezine poezije potvrđen je nagradama Pesmomatovog natječaja te Zana Literature Festivala III za poeziju. Posebno je važno istaknuti da je upravo te godine njezin rukopis Srce na baterije zavrijedio posebnu pohvalu žirija prestižne književne nagrade Drago Gervais.
Kontinuitet njezina stvaralaštva i neupitne kvalitete vidljiv je i kroz ranija priznanja. Njezina je poezija osvojila nagradu na VIII. Presingovom natječaju za najbolju zbirku 2022. godine, dok joj je 2020. donijela dvostruki uspjeh, zlatno priznanje na 42. državnom susretu Sosed tvojega brega te nagradu na natječaju Zagrebu, riječju i slikom. Vrijedi napomenuti da je njezina veza s nagradom Drago Gervais započela još 2019. godine, kada je njezinu rukopisu Visoke vode također dodijeljena posebna pohvala žirija, čime se zaokružuje slika o autorici čiji rad neprestano raste, razvija se i ostavlja snažan pečat na književnoj sceni.
_______________________________________
Svijet je danas razmrvljen sirenama zvučnih uzbuna i notifikacijama prijenosa genocida uživo, rasparan je na granicama od žilet-žice, a svakodnevne bombe s drugih strana svijeta urušavaju zavodljivost našeg lažnog mira i komfora. I mi smo tako utamničeni, naizgled slobodni; i dok putujemo, i dok čekamo u bolnicama, dok pokušavamo voljeti ili razumjeti one prije nas. Srce na baterije otvara atlas takve stvarnosti: pjesme su putovnice i zapisi, nježni i iskreni, i meandriraju između osobnih velikih i malih trenutaka i neumoljive istine povijesti i sadašnjosti. Poezija ove knjige nije zatvoren sustav, nego je u stalnom dijalogu s književnošću, filmom, glazbom, dokumentarnim materijalima i digitalnim fragmentima. Intertekstualnost se ne koristi kao ornament, nego kao alat za tumačenje sadašnjosti. U središtu zbirke leži pitanje: kako živjeti i pisati kad je svijet u ruševinama? Pjesme Snježana Vračar Mihelač nas bude i traže od nas da osjećamo. Podsjećaju da je nježnost jedina hrabrost, a šutnja – suučesništvo. U njima odjekuju naši antifašistički preci, u njima se glas iz Gaze susreće s glasom radnika, putnika, kćeri, onkološke sestre. Obiteljske legende i “on this day” sjećanja preslaguju se u novu mapu otpora: jezik koji klija kroz pukotine svijeta, jezik koji se može oduprijeti okrutnosti i fašizmu. Blisko srce sada radi na baterije i taj naslovni motiv postaje metaforom, metronomom izdržljivosti: dok god ima otpora i nade, ima i riječi, pogleda u oči svijeta u tragediji, i tvrdoglave vjere da se dobro još može učiniti. Precizna i suvremena, ova poezija tinja dugo u nama nakon što je pročitamo, i ostaje neumorno svijetliti u našem mraku.
Monika Herceg
Hrabra i istodobno nježna zbirka istarske spisateljice. Od pjesama u kojima autorica diže glas protiv rata i svih logora u historiji, a šutnju s punim pravom naziva genocidom, preko kritike patrijarhata („Na dugim relacijama“) da onih koje su omaž djetinjstvu i ljudima i mjestima koje
smo voljeli („Adio, Pola“ ili naslovna „Srce na baterije“), svaki stih Snježane Vračar Mihelač angažovan je, mudar, promišljen. Neke su pjesme posve lične, ženske i nježne („Onkologija“, „Selidba“), neke opet feminističke, ali na neki nježan i intiman način: „Moj tata je htio kćeri one od muškaraca čine bolje ljude …“ A nisu samo angažovanost i hrabrost odlika ove zbirke, to su i njezina ljepota, bogati opisi, obilje asonanci i aliteracija. Pa tako pjesnikinja kaže: „djeca pljušte kao obilje kiše“. A ja moram priznati da od Cesarića naovamo nisam pročitala stih koji je istodobno toliko lijep i toliko strašan. Dopala mi i se i pjesma „Jugoplastika“, omaž zemlji koja je bila i možda će opet jednom biti. Ova je zbirka i svojevrstan vodič kroz putovanja, kroz muziku i umjetnost, od Bukowskog do Celentana, od Praga do dalekih mora. „Imala bih još jedno dijete, samo da ga nazovem Vltava“, kaže autorica i time nam govori sve o sebi i o ovoj knjizi.
Aida Šečić Nezirević
