Stefan Nowotny u Zagrebu je održao filozofsko predavanje o položaju kritike u vremenu u kojem živimo

Stefan Nowotny u Zagrebu je održao filozofsko predavanje o položaju kritike u vremenu u kojem živimo.

(preuzeto s kulturpunkt.hr) / Piše: Tihana Bertek

U sklopu projekta Kritika danas – teorija i praksa, u četvrtak, 23. listopada u Zagrebu je gostovao Stefan Nowotny, filozof i teoretičar, predavač na londonskom sveučilištu Goldsmiths te član bečkog eipcp-a – European Institute for Progressive Cultural Policies. U predavanju naslovljenom Kritika u zemlji čudesa, Nowotny se bavio pitanjem uloge kritike danas i njenog utjelovljenja kroz iščitavanje epizode o golubici i zmiji u slavnoj priči Lewisa Carrola. 

Temu je otvorio kratkom raspravom o akceleracionizmu, potaknut prošlotjednim predavanjem Scotta Vona Accelerationism, Schizoanalysis and Sovereignty: Beyond Left and Right održanom na Goldsmithsu. Polazeći od definicija akceleracionizma s Wikipedije te iz “Manifesta za akceleracionističku politiku” Nicka Srniceka i Alexa Williamsa (2013.), Nowotny je pojasnio kako navedeni pokret teži širenju i ubrzavanju kapitalističkog sustava kako bi njegove (auto)destruktivne tendencije bile dovedene do krajnjih granica, što bi u konačnici dovelo do radikalne promjene sustava. Pozicija Srniceka i Williamsa je, međutim, ponešto ambivalentnija – ili, da se tako izrazim, manje isključivo opozicijska. Oni tvrde da akceleracionistička politika ne teži pukom nadilaženju vrijednosnog sustava, strukture vlasti i masovne patologije kasnog kapitalizma, već želi očuvati njegove prednosti.

Kako bi pokazao da kritička aktivnost ne označava (samo) opoziciju nečemu, Nowotny je akceleracionizam naveo kao primjer post-kritičke geste kojoj cilj nije kritizirati u smislu suprotstavljanja, već ubrzati, i na određeni način afirmirati objekt kritike. Dapače, post-kritička gesta akceleracionizma uopće ne zahtijeva vrijednosni sud, odnosno pozicioniranje prema kapitalizmu, već označava specifičan oblik odnosa subjekta prema objektu. Stoga pitanje kako kritika može funkcionirati u suvremenom svijetu nije relevantno pitanje budući da se odgovor nalazi već u samoj analizi pojedinog problema (npr. “rješavanje” kapitalizma poticanjem njegovih vlastitih autodestruktivnih tendencija).

O kritici, istaknuo je Nowotny, trebali bismo razmišljati onkraj podjele na kritiku i post-kritiku, na način koji nije više obilježen nizom modernističkih shvaćanja kritike –  primjerice, pretpostavkom svjesnog subjekta – ali koji istovremeno ipak ne zaboravlja afirmirati post-kritičke geste. Neka od ključnih pitanja za suvremenu kritičku aktivnost su ona koja se tiču isprepletenosti (entanglement), odnosno vlastite pozicije unutar određenog konteksta; utjelovljenja i relacionalnosti, odnosno pitanja različitih subjektiviteta; i, konačno, procesa dolaženja do znanja.

Sva od navedenih pitanja Nowotny razmatra kroz pojedine dijelove epizode o zmiji i golubici iz Carollove Alise u zemlji čudesa. Epizoda započinje nakon što Alisa pojede pogrešnu stranu gljive i vrat joj naglo poraste u visinu. Odjednom shvati da je okružena zelenilom te da ne može vidjeti vlastita ramena ni ruke, no isto tako shvati da može savijati vrat u bilo kojem smjeru, poput zmije. Nowotny ovaj moment čita kao svojevrsnu parodiju kritičara kao raspetljanog (čitaj: distanciranog ili objektivnog) subjekta. Ipak, iako joj je glava u oblacima, Alisa nije sasvim odvojena od okoline: zapletena je u krošnje, zadržava tjelesni integritet te pokušava rekonstruirati osjećaj vlastitog tijela. Za ovu scenu, dakle, možemo reći da tematizira komplikacije s kojima se susreće kritičar dok se pokušava “spustiti na zemlju.”

Nowotny se ovdje poziva na Marxove Teze o Feuerbachu. U trećoj tezi Marx donosi kritiku Feuerbachovog shvaćanja materijalizma te odbacuje podjelu društva na dva dijela, od kojih je jedan superioran drugome. Prema Marxovom čitanju, ni sam kritički subjekt ne može biti odvojen od društva u kojem se nalazi. “Podudaranje mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i racionalno razumjeti samo kao revolucionarna praksa,” ističe Marx, a Nowotny dodaje da se revolucija odvija na više razina – ne samo na razini okolnosti, već na razini samog subjekta (Selbstveränderung). U četvrtoj tezi Marx se bavi Feuerbachovom analizom udvostručenja svijeta na religijski i sekularni, pri čemu su religijski entiteti shvaćeni kao puke projekcije sekularne osnove. Za Marxa taj jaz možemo objasniti činjenicom da je svjetovna sfera inherentno podvojena te da je trebamo razumjeti u njenoj kontradiktornosti i zatim revolucionirati. Nowotny pojašnjava da podjela na kritizirani objekt i kritički subjekt, u vidu njihove isprepletenosti, nije dovoljna, već da trebamo nadići kritiziranje objekta te revolucionirati sam subjekt.

Drugi bitan moment u epizodi o zmiji i golubici tiče se utjelovljenja i relacionalnosti. Alisa pokušava spustiti glavu kroz krošnje, no u iznenada je napada golubica, agresivno zamahujući krilima. “Zmijo!” poviče golubica, na što Alisa odgovara da ona nije zmija; no, golubicu ne zanima je li Alisa djevojčica ili zmija – što god bila, može joj ukrasti jaja (a kao što je sama priznala, Alisa jede jaja). Za Nowotnyja pitanje koje se ovdje postavlja jest tko ima pravo na kritiku i zašto? Susret golubice i Alise/zmije predstavlja susret dviju vrsta subjektivnosti: golubica je subjekt razvlašćenja, subjekt kojem nešto neprekidno biva oduzeto, dok je Alisa/zmija fleksibilni subjekt koji počinje sumnjati u vlastiti identitet (pogotovo uzevši u obzir njene brojne dotadašnje promjene). Najvažniji problem ovdje predstavlja činjenica da između te dvije vrste subjektiviteta nema dodirnih točaka. Pretjerano fleksibilni subjekt mora stalno “savijati svoj vrat”, odnosno obavljati više zadataka istovremeno i biti prilagodljiv. Stari, modernistički model svjesnog subjekta stoga danas više ne nudi prikladno utjelovljenje za novu vrstu kritičkog subjekta. 

Marina Garcés u tekstu To Embody Critique bavi se upravo pitanjem utjelovljenja kritičke misli, tj. premještanjem fokusa sa svijesti na tijelo. “Ako se kritika tradicionalno morala boriti protiv tame,” piše Garcés, “danas se bori protiv nemoći.” U tom kontekstu, utjeloviti kritiku znači podriti vlastiti život na način da svijet ne može ostati nepromijenjen – što je u skladu s Nowotnyjevom tezom o nužnosti samo-promjene kritičara. Garcés također ističe da pitanje kritike moramo premjestiti s figure “ja” na figuru “nas”, no pritom moramo razumjeti da “mi” nije neki već postojeći kolektivitet, nego se stvara kroz zajedničko iskustvo. Nowotny predlaže da problem kritike shvatimo kao problem razmjera (poput Alise, neprekidno se prilagođavamo različitim mjerilima), a samim time kategorija “mi” ne može biti homogena i stabilna, već se neprekidno mijenja, što je nešto što moramo imati na umu kada se bavim kritičkom aktivnošću. Kao pozitivan primjer pristupa problemu “nas” Nowotny je naveo španjolski feministički kolektiv Precarias a la Deriva, koji je kao odgovor na opći štrajk u lipnju 2002. u Madridu priredio alternativni štrajk – šetnju gradom te razgovor s prosvjednicama o tome zašto štrajkaju, koji su im radni uvjeti i slično. Pripadnice kolektiva nisu se smatrale dijelom dominantnog subjekta štrajka budući da njihov rad – fragmentaran i nevidljiv – nije bio uzet u obzir od strane sindikata niti zahvaćen zakonima protiv kojih su se radnici pobunili.

Konačno, pitanje dolaženja do znanja samo je, nažalost, natuknuto, i to kroz metaforu vrta. Epizoda sa zmijom i golubicom završava Alisinim čuđenjem promjenama koje joj se događaju: “Nikad ne znam sa sigurnošću što ću već sljedećeg trenutka biti!” Njen idući zadatak je, saznajemo, “ući u onaj prekrasni vrt.” Povlačeći paralelu, Nowotny je predavanje zaključio referencom naBenjaminovu metaforu kritike iz Problema za književnu kritiku, u kojoj se kritička aktivnost uspoređuje s pažljivim presađivanjem biljaka iz “vrta umjetnosti” u nepoznato tlo znanja. Možda to možemo pripisati nedostatku vremena, no ova vrlo intrigantna i složena metafora ostala je nedorečena, kao i detaljnije iščitavanje implikacija epizode o zmiji i golubici, koje su ipak ostale na relativno površnoj razini. Usporedba između zmije i kritičara mogla se, recimo, produbiti kroz simboliku čina presvlačenja, tj. mijenjanja kože, koju Nowotnyjev kritički subjekt iznova mora odbacivati u procesu samopromjene. Bilo bi zanimljivo čuti i što Nowotny misli o brojnim asocijacijama vezanim uz figuru zmije/Alise, koju možemo promatrati ne samo kao fleksibilnu (što je relativno pozitivna slika), već i u negativnom svjetlu, kao podmuklu, beskičmenu ili slatkorječivu. Što se događa s položajem kritičara ako mu pridamo navedene karakteristike – jesu li one štetne, ili možda mogu biti korisne, za njegovu djelatnost? Koji raspon etičkih pozicija kritičar može zauzeti? I, možda najzanimljivije, treba li kritičar, poput Alise, biti samokritičan, nesiguran u vlastiti identitet – jesu li sumnja i preispitivanje sebe sastavni dio procesa kritike ili prepreke koje moramo nadvladati?